Osjetljive godine adolescencije - rizik od suicida

Jedan od najčešćih mitova o samoubistvu je da o njemu ne smijemo govoriti da ne bismo nekome ‘dali ideju’’ da okonča sopstveni život. Klinička praksa pokazuje upravo suprotno: kada sa ljudima koji imaju suicidalne misli ili probleme sa mentalnim zdravljem razgovaramo otvoreno, često se desi da im lakne. Ćutanje je dio stigme koja prati suicid i pokušaje sucida, i paradoksalno doprinosi izolaciji i tuzi osoba koje su bile bliske onome ko je izvršio ili pokušao suicid.

Prema podacima National Institute of Mental Health, naučna istraživanja ukazuju na to da ljudi koji sebi oduzmu život gotovo po pravilu imaju neki problem sa mentalnim zdravljem. Problemi sa mentalnim zdravljem se mogu tretirati i liječiti sa velikom uspješnošću, i stoga je ključno da prepoznamo simptome poremećaja i tegoba koje prate suicidalne misli.

Postoje mnogi indikatori u ponašanju koji ukazuju na mogućnost suicida, na primjer: velike promjene u ponašanju, uključujući značajan gubitak ili povećanje apetita, gubitak interesovanja za aktivnosti u kojima je mlada osoba ranije uživala i gubitak energije; teškoće u spavanju, iritabilnost, zapostavljanje ličnog izgleda i higijene, lošiji školski, osjećanje krivice i bezvrednosti. Važno je znati da ne znači jedan ovaj simptom da će mlada osoba pokušati samoubistvo, ali je neophodan otvoren razgovor i komunikacija sa njom, naročito ako ranije nije ispoljavala ovakva ponašanja. ‘’Sređivanje’’ poslova, razdavanje bitnih stvari, značajni su znaci upozorenja, a neophodno je svaki razgovor o smrti ili suicidu uzeti ozbiljno. Mnogi koji pokušaju samoubistvo prethodno razgovaraju sa nekim o tome. Trećina tinejdžera koji izvrše samoubistvo prethodno su imali pokušaj samoubistva. Više djevojčica pokuša samoubistvo statistički gledano, ali više dječaka zaista izvrši samoubistvo. Jedno istraživanje sa djecom koja su preživjela pokušaj sucida pokazuje da najveći broj njih nije želio da završi sa životom već da žive drugačije.

Uzroci samoubistva su različiti, ali uključuju veliko razočarenje, napuštanje, gubitak, što sa tinejdžerskog stanovišta može biti i raskid sa dečkom ili djevojkom, loša ocjena u školi, neke porodične prilike. Kako oni koji pokušaju ili izvrše suicid uglavnom imaju i neki problem na planu mentalnog zdravlja, to znači da se oni sa ovim stresorima teže nose. U trenutku nisu skloni da povjeruju u to da se život može preokrenuti, da je suicid ‘’trajno rješenje’’ za problem koji je privremen. Stoga nabrojani razlozi nisu zaista razlozi već više ‘’okidači’’ za ovakvo ponašanje. Isto tako, dok samoubistvo u porodici (člana porodice) nije uzrok samoubistva ali može voditi mislima o takvom načinu rešavanja problema kod tinejdžera koji već ima problem sa mentalnim zdravljem ili sa zloupotrebom supstanci. I dok je kod odraslih osoba suicid uglavnom rezultat višemjesečnog promišljanja, kod adolescenata je češće iznenadno i neplanirano. Kada radimo sa porodicom u kojoj je, na primjer, adolescent pokuašo suicid, važno je pojasniti da dio odgovornosti svakako može ležati u porodičnim odnosima, ali da je moguće da postoji i biološka ili transgeneracijska predispozicija. Svakako nam nije najvažniji dio terapije koji se bavi uzrocima već je važno proširiti perspektivu i naglasiti da je pokušaj suicida kod tinejdžera pozvao porodicu da pokuša da pronađe nove načine uspostavljanja komunikacije i bliskosti. Sa adolescentom, važno je zauzeti miran stav koji nije kritizerski i koji ne produbljuje osjećaj krivice (recimo, komentarima tipa ‘’kako si mogao’’, ‘’jesi li razmišljao o posljedicama’’) ili minimizira značaj problema (‘’sigurno ćeš se izvući’’). Ne možemo promijeniti prošlost porodice ali možemo postaviti nove ciljeve: da se krivica analizira, raščlani, da ne bude ‘’slobodnolebdeća’’ i mučna. Roditeljima, koji ipak nose dio odgovornosti za odnose u porodici, važno je reći da su možda imali dobru namjeru, jer priča o krivici često je priča o ljubavi, brizi i pokušaju da se djeca zaštite.

Kako pomoći nekome za koga sumnjate da razmišlja o samoubistvu? Razgovarajte sa njim ili njom iskreno, otvoreno i često. Pokažite da vam je stalo; slušajte. Razgovarajte i o samom samoubistvu, jer ne znači sam razgovor da ćete ‘’dati ideju’’ osobi. Upravo je suprotno, razgovor o suicidu i to bez šoka i osude je uvijek od pomoći. Otvorenost pokazuje da shvatamo osobu ozbiljno i da razumijemo ozbiljnost njenog stresa. Tek uz pomoć takvog stava moći ćemo da uputimo osobu na profesionalnu pomoć koja joj je neophodna. Ne treba misliti da je osoba koja je odlučila da izvrši samoubistvo suviše odlučna, čak i najdepresivnija osoba ima podijeljena osjećanja vezano za smrt i želi pomoć, samo je ne treba ostaviti da tu pomoć traži sama.

Kako da postupamo u slučajevima neposredne prijetnje? Ako vam bliska osoba kaže da će počiniti samoubistvo, ne raspravljajte se. Pitajte na koji način i kad namjerava to da učini, jer je rizik veći ako osoba ima definisan plan i ako su joj sredstva dostupna. U tom slučaju, morate odvesti osobu kod psihijatra. Istraživanja pokazuju da je čak i kratko hospitalno liječenje značajan faktor prevencije suicida, naročito kod mladih osoba.

Marica Stijepović. porodični terapeut