Vulnerabilnost – ranjivost ili hrabrost?

Vulnerabilnost (osjetljivost) u razvojnom pogledu se definiše kao nešto što pojačava naš odgovor na rizične ili nepovoljne okolnosti. Kako ćemo reagovati na stalne svađe naših roditelja, koji pol je osjetljiviji na pojavu nekih stanja ili reakcija, kako se snalaze djeca i odrasli “lakšeg” ili “težeg” temperamenta, kako na nas utiče nedostatak dobrih odnosa ili iskustava tokom razvoja u okruženju i mnogo toga još. Sem iskustva, biološki i socijalni faktori igraju veliku ulogu u tome kako reagujemo i kakvo značenje za nas imaju postupci i riječi drugih ljudi. Naša individualnost u tom pogledu takođe igra veoma važnu ulogu. Ponekad je teško pretpostaviti kakvo značenje za drugoga imaju određeni postupci, kako i zašto neko reaguje u okolnostima koje su drugome sasvim nevažne ili neutralne.  

U posljednje vrijeme vulnerabilnost se posmatra kao srž, sami centar smislenih odnosa i životnih događaja. Kada formiramo bliske odnose to nosi i određeni rizik sa sobom, da li će nam emocija biti uzvraćena, da li će trajati, da li će nam osoba biti odana, kod nekih i pitanje sa kojom sigurnošću mogu izložiti svoje emocije, što se doživljava kao vrsta opasnosti, rizika da li ćemo biti prihvaćeni ili ne od strane drugih. Kada se izlažemo iskustvima i kada ulazimo u emotivne odnose sa drugima to iziskuje određeni rizik. Možemo doći u situacije neizvjesnosti kako druga osoba može reagovati na nas, što kod svih aktivira sisteme koje nas štite ili pomažu kako da se sa njima nosimo i kako da bolje izađemo na kraj sa nečim što doživljavamo kao opasnost. 
Evolucionisti bi rekli da je to čista evolucija – nekada je neizvjesnost bila upravo alarm da možemo biti ugroženi (napadom životinje, vremenskim nepogodama i sl.) i pripremala bi nas da se zaštitimo i da sačuvamo naš život, a zatim i status. Danas nijesmo izloženi istim rizicima, međutim nauka stalno ističe da i u današnje vrijeme naš nervni sistem veoma slično reaguje kada se osjetimo ugroženim što više nije tako funkcionalno. 

Vulnerabilnost se može doživjeti kao veoma teškom – smijem li se izložiti bez znanja, garancije kako će svijet na nas reagovati. A sa druge strane, ukoliko se držimo čvrsto nesigurnih pretpostavki o tome potreba da se zaštitimo nas štiti i od šansi da imamo smislene odnose i da zadovoljimo naše potrebe na ispunjeniji način.

Sve više se stavlja naglasak da se zapravo osjeti, doživi vulnerabilnost i da krivica ili neugodnost koje se mogu pojaviti uz to ne treba da budu prvom planu, već naprotiv, samo registrovati da to postoji i ne boriti se sa osjećanjima. Biti osjetljiv se može protumačiti kao i biti slab, pa to često utiče da se osjećanja i potrebe kriju. Međutim, smatra se da trebamo biti hrabri da bi bili osjetljivi. Upravo to nas povezuje sa drugima, stavlja u onaj već pomenuti rizik, ali istovremeno i izlaže mogućnosti da osjetimo radost, povezanost, empatiju i sl. Ne samo u pogledu emotivnih odnosa, već i kada želimo da probamo nešto novo, započnemo novi posao, pokušamo opet nakon neuspjeha i sl...

Nekada se dešava da ljudi poriču da se mogu osjetiti ranjivim, međutim to je sastavni dio života, život nam često nanosi situacije u kojima je nemoguće biti uvijek čvrst i bez reakcije. Način na koji tražimo i primamo podršku kada nam je potrebna je takođe povezano sa tim. Svima je potrebna, kome nije? Zna biti teško nekada tražiti je otvoreno, često zavisi i kako smo naučili da je primamo i dajemo, a upravo gore pomenuti rizik da možemo biti odbijeni, da nam neće biti uzvraćeno to što tražimo može dati iluziju da je lakše zaobilaznim, ponekad i manipulativnim putem tražiti je, nego direktno reći i iskazati emociju. To neočekivano naš život komplikuje i čini da gradimo zavisne odnose, da se mnogo teže oporavljamo od stresnih situacija kao što su razvod ili gubitak, da budemo podložniji osjećanjima depresije, anksioznosti, bijesa kao i da se nekada to prenosi i na sljedeće generacije. Možemo biti u situaciji da negiramo da nam je potrebna podrška ili ići u drugu krajnost, pokazivati očajničku potrebu da se čvrsto držimo stava da se naše zahtjevi moraju zadovoljiti.

Toplina i ljubaznost, otvorenost prema drugima nas izlažu riziku, ali ta vrsta hrabrosti i otvara mogućnost da imamo veći i širi sistem podrške. Prihvatiti svoje potrebe, činjenicu da se loša osjećanja mogu pojaviti i pustiti da se dožive su upravo i put ka oporavku i zadovoljnijim odnosima. Saosjećanje prema drugima, briga, dozvoliti da nas osjećanja promijene često pokreću svijet, dok samosažaljenje čini da želimo da vrijeme stane, da krivimo život i svijet za nepravde, poričemo i želimo nemoguće – da se svijet promijeni i vrijeme vrati unazad. Sasvim sigurno je da nije jednostavno, ali se možda upravo zato kaže da je to jedno od lica hrabrosti – biti spreman da se ranjivost osjeti i prihvatiti da je to jedan od sastavnih djelova života.

Aleksandra Mitrović, porodični terapeut