Kompulsivne radnje, opsesije, intruzivne misli…

Da li su vrata zaključana, da li je sve ugašeno u kući, da li ću izgubiti kontrolu dok radim... Ovo su samo neki od primjera intruzivnih, nevoljnih misli koje čak 90% populacije ima. Skoro svi smo imali priliku da iskusimo neke od ovih misli. Razlikuju se od pravih opsesija ne po samom sadržaju, već po upornošću kojom traju, stepenu stresa koje izazivaju, stepenu ponavljanja i sl. Nametljive, ponavljajuće misli, ideje, slike koje prate anksioznost često su praćene ponašanjima, tkz.kompulsijama koje imaju za cilj da „ponište“ misli koje se javljaju, što smanjuje stres u datim okolnostima i dovodi do privremenog olakšanja.

Nauka nalazi različite odgovore na to kako neke besmislene, intruzivne misli koje automatski prodiru u svijest dovode do pravih opsesija. Bihejvioristi su ovu pojavu tumačili uslovljavanjem, kada se jave neprijatne misli, sa njima i anksioznost, onda počinjemo da se plašimo i nekih bezazlenih stvari koje se nalaze u tom istom prisustvu. To nije dalo odgovor odakle same opsesije potiču, što su kasnije kognitivno – bihejvioralni teoretičari tumačili time što se normalnim, benignim intruzivnim mislima daje posebno značenje i pogrešno se interpretiraju.

Njihova radna grupa fokusirana na istraživanja opsesivno - kompulsivnih misli se fokusirala na šest glavnih oblasti koje stoje u podlozi ovih pogrešnih procjena: lična odgovornost, pretjerano pripisivanje značenja mislima, potreba da se misli kontrolišu, pretjerana procjena rizika, netolerancija neizvjesnosti i perfekcionizam. Iako i dalje postoji veliki broj pitanja na koje još uvijek nema jasnog odgovora, smatra se da je svaka od ovih oblasti povezana sa pojavom ovih simptoma. Po njima jedna od glavnih razlika u odnosu na benigne intruzivne misli je ta što kod opsesija postoji pojačana i pretjerana lična odgovornost za štetu koja može da nastane i potreba da se po svaku cijenu spriječi, pretjerani perfekcionizam („ako nešto ne mogu da radim kako treba, ne treba da ga radim uopšte“), pridavanje velikog značaja mislima i njihova stopljenost sa akcijama („ako nešto loše pomislim, ja sam grozna osoba“). Potrebno je da kod osobe postoji nerealno visoki stepen odgovornosti i opažaj rizika, osjećaj da je lično odgovorna ako ne spriječi ili popravi potencijalnu štetu. Pod takvim okolnostima naša pažnja je sve više usmjerena na takve misli, stres i anksioznost raste, a svaki pokušaj i radnja da se one kontrolišu samo izazivaju još veću dostupnost i javljanje novih misli. Kako neko može da razvije tako pretjerani, nerealni osjećaj lične odgovornosti? Smatra se da takve pretpostavke dijelom mogu nastati u djetinjstvu – „ako ne spriječiš štetu, odgovoran si za nju“, komunikacije koja djetetu ukazuje da je odgovorno za štetu koja nije bila pod njegovom kontrolom, pretjerane zaštite roditelja i poruke da je svijet pun opasnosti, da osoba nije dorasla zahtjevima, pojavom tkz.grešaka u mišljenju – „ako imam imalo uticaja na neki ishod, odgovoran sam za njega“ i sl. Nekada okidač može da bude i stvarni događaj u kojem je nanesena šteta ili gdje se osobi čini da je ona nanijela štetu. Uočava se da među članovima porodice postoje slična vjerovanja, što ukazuje i na porodični „prenos“ uvjerenja. 

Postoje različiti podtipovi opsesija i kompulsija - opsesije nečistoće, simetrije, reda, povređivanja, rituali čišćenja, provjeravanja, brojanja i sl. Samim tim se smatra da faktori koji doprinose njihovom razvoju u različitim podtipovima mogu imati različitu ulogu. Neke od pretpostavki su da kod rituala provjeravanja pretjerana lična odgovornost igra veliku ulogu, dok je nefunkcionalni perfekcionizam (vjerovanje da je savršeno stanje moguće postići u različitim oblastima) povezan sa smanjenjem neizvjesnosti, izbjegavanjem kritike, neprijatnosti, vjerovanjem da najmanje greške imaju katastrofalne posljedice i sl. i smatra se generalnom predispozicijom za opsesivno - kompulsivne simptome. Vjeruje se da i smanjeno povjerenje u sopstveno pamćenje, kao i smanjena tolerancija na neizvjesnost igraju značajnu ulogu, naročito kod rituala provjeravanja - nemogućnost da se toleriše neizvjesnost iako je vjerovatnoća da dođe do lošeg događaja veoma mala. Kod nekih, različite pretpostavke o sebi i svijetu mogu da doprinose cijeloj situaciji (vjerovanje da možemo da kontrolišemo sebe i svijet, da je svijet pravedan, a da je osoba nemoralna...). U vezi sa tim donosimo određene zaključke o tome koliko vrijedimo, koliko nešto zaslužujemo u ovom svijetu, kakvi su drugi ljudi, da li našim akcijama možemo spriječiti događaje i td. Ove pretpostavke govore da mi često ne vidimo svijet kakav jeste već ga vidimo onakvim kakvim mi jesmo. Različiti modeli nastanka i održavanja opsesivno kompulsivnih simptoma idu ka tome da se pronađe ultimativni cilj samog tretmana. Jedan od ciljeva je da se misli "puste" ili iskuse bez automatske potrebe da se procesuiraju. Naročito može da pomogne i ispitivanje značenja samih misli za self osobe, uvjerenja o značaju kontrole misli ili neuspjeha u njihovoj kontroli, jer upravo te misli i zaključci doprinose održavanju cjelokupnog stanja.