PORODICA I POLAZAK U ŠKOLU

Period polaska u školu je jedan od onih koji porodicu stavljaju pred razne nove izazove. Za sve njene članove okreće se novi, sljedeći list. Kroz razgovore sa ljudima u mojoj sredini, koji se ovih dana ponosno prilagođavaju na jedan sasvim novi ritam čujem povratne komentare da je period onog skroz bezbrižnog djetinjstva negdje završen, da sada kreću nove obaveze, nova drugarstva, mnogo toga novog...

Kao što se i same porodice razlikuju, tako se i razlikuje pristup toj novoj fazi života. Ono što jeste zajedničko je da se organizacija života sasvim mijenja, prilagođava odsustvom đaka prvaka u školi, koje će se iz godine u godinu produžavati. Porodica se sada otvara za nova poznanstva, uključuje se u školski sistem. Nove osobe koje su dio škole (učitelji, školske službe...) zauzimaju značajno i važno mjesto u životima kako đaka prvaka, tako i roditelja. Za samog školarca slijede izazovi novih odgovornosti, sticanja radnih navika i uključivanja u vanškolske aktivnosti. Sami roditelji formiraju nove odnose, prema školi, kao i prema obavezama. Takođe se povezuju sa drugim roditeljima iz razreda, razmjenjuju iskustva, ideje i namjere. 

Kako će se uklopiti u školu, kakav će biti uspjeh, kako i koliko se treba uključivati u pomaganju oko školskih obaveza su samo neka od pitanja koja se nameću. Osim toga i neko pitanje veće samostalnosti djeteta koje se vezuje za ovaj period često vuče i neka druga pitanja koja se tiču bračnog odnosa, jer se sa povećanjem samostalnosti djece povećava i vrijeme koje partneri sada mogu da provode skupa. Iskustvo stručnih službi koje prate periode adaptacije na školu i samo učenje ukazuju da je jako važna saglasnost roditelja u tome kako i na koji način se treba uključivati i ukazuju da je poželjna što veća jednakost u uključivanju, shodno mogućnostima porodice.

Prvi dani u školi su oni koji se pamte, a polazak djeteta često može da oživi naša sjećanja na taj period i osjećaj koji ga prati. To može uticati i na stav, odnos roditelja prema polasku djeteta u školu i kako će se prema tome postaviti. Osjećaj samopoštovanja, koji se sada već na potpuno drugačiji način može izraziti ogleda se u socijalnoj prihvaćenosti i osjećaju sposobnosti. A u ovom periodu se to vezuje, između ostalog, upravo za školske ocjene i osjećaj „uspjeha“ ili „neuspjeha“ u školskoj dobi. Ocjene postaju „javni“ pokazatelj kvaliteta toga što dijete radi. Ispravno i pogrešno predstavljaju preduslove odobravanja ili neodobravanja od strane odraslih. 

Razdoblje od šeste do devete godine se smatra vrhuncem razvoja samokontrole. Prve anksioznosti su prevaziđene i djeca ove dobi se uglavnom opisuju kao poslušna, marljiva, motivisana. Imaju sve više uvida u svoje ponašanje, ponašanje drugih, a takođe su i organizovanija, poslušnija, urednija. Na ovom uzrastu djeca brinu da sve bude pošteno podijeljeno, da sve bude vraćeno na isti način, poboljšava se vremenska perspektiva koja omogućava drugačiju toleranciju, doživljaj realnosti i reagovanje. 
Povećana je želja za nezavisnošću, cijenjenju svojih potreba, a na ignorisanje se može pojaviti veća ljutnja. Prijateljstva u školskoj dobi poprimaju jednu sasvim novu dimenziju, što je naročito važno za prelaz od predškolske dobi u zajedništvo, dijeljenje, brigu za druge. Istraživanje sredine, koje je bilo karakteristika inicijative u prethodnom periodu, postaje jedan od temelja rada. Veliki napredak u inicijativi je upravo škola. Djeca ne mogu izabrati da ne idu u školu, niti da ne uče ono što se od njih zahtijeva. Sa uvođenjem zahtjeva, inicijativa preuzima ono što je važno obilježje rada kod odraslih – rad je nešto što činiš bez obzira da li to želiš ili ne. Dobar uticaj od strane sredine bi se sastojao u brizi da se održi spontana znatiželja dok se pokušava osposobiti dijete da koristi svoje intelektualno nasleđe. Po tim karakteristikama, škola je na pola puta između vježbanja inicijative i ograničenja poslova odraslih ljudi. 

Uticaj sredine je u ovom periodu od velikog značaja, a pogledajte još neke od savjeta za zadovoljnije i uspješnije prve školske dane ovdje.

Aleksandra Mitrović, porodični terapeut