Pitajte ih dok ste na vrijeme...

                

Nedostaje mi miris sataraša. I najukusnija štrudla sa makom. O da, i krofne, posebne, na koje su svi dolazili. Nedostaje mi i poneka svađa. Možda bi ih sada bilo još i više. Ipak, nedostaju oni, nedostaje sve. 

            Ne znam koliko sam dugo dojena. Ne znam kada sam tačno prohodala i koja mi je bila prva riječ. Znam od onda, od kad se sjećam. A nije mi palo na pamet da ću željeti da znam, da će mi biti važno. Onda, kada sam i sama postala roditelj, odjednom sam imala mnoštvo pitanja, na koja nikada neću dobiti odgovor. A voljela bih da mogu, značilo bi mi.

Ne znam hoću li ja biti bolji ili lošiji roditelj i kakva će moja ćerka „ispasti“, ali znam da bi mi značilo da ponekad čujem kako su to oni mislili i činili. I kako god da jesu, sada znam, da je to bilo najbolje što su znali i umjeli. Ne, nisam ranije tako mislila. Mnogo šta sam im zamjerala i protiv toliko toga se bunila. Ne mislim ni sada da je sve bilo ispravno, ali je, tada, za njih, za mene, bilo jedino moguće. Ne znam da li je ta druga slika tu zato što sam postala roditelj. Ili zato što njih više nema...

Pomislim, pomenem ih, maštam kako bi bilo drugačije da su moji roditelji živi... Ne, ne potonem. Samo zamišljam. I ne idealizujem! Jer znam da bi me ponekad izluđivao njihov odnos prema meni kao prema djetetu, iako sam odrasla žena. I znam da bi izbijala svađa svaki put kad bi mi majka rekla kako je ona to radila drugačije, kako bih trebala sa bebom ovako ili onako, kako bih joj trebala dati da jede ovo ili ono. Užasno bi me iritiralo svako „miješanje“ i nametanje osjećaja da se ne snalazim najbolje, da ona bolje zna. Ne bih ni vidjela koliko ljubavi, strpljenja i osmijeha imaju za unuku. Pomalo buntovno bih im objašnjavala kako ja smatram da treba, kako očekujem da se ponašaju prema njoj na određeni način, jedino njima bih imala slobodu da direktno kažem šta mi se ne sviđa, šta ne želim.

Sada, kada nemam priliku nizašta od toga, shvatam koliko bih propuštala... I shvatam, koliko je poseban osjećaj, koliko god imali godina, biti nečije dijete...

Miriše mi i očeva kuhinja. I nedostaje mi njegov osmijeh. I poseban smisao za humor. „Dobroćudni div“, nazvala su ga neka djeca. I moja ćerka bi ga tako vidjela. Mrvičasta, u njegovom toplom naručju. O, imala bih i sa njim prepirki, sasvim sigurno. Imala sam i ranije, ne bi one nestale. To je valjda prirodno. Možda oko toga jesam li dovoljno utoplila bebu, koju muziku smije da joj pusti, sa čim beba smije da se igra... I svaki moj pokušaj da mu objasnim da bih nešto drugačije, tumačio bi mojom profesijom. I ne bi prihvatao objašnjenje da ću svom djetetu uvijek, prije svega, biti majka. Da joj je to potrebnije. Da je to zdravije. A da profesija ima svoje mjesto, ima svoje vrijeme.

Dok su naši roditelji tu, ne razmišljamo o tome. Ne postavljamo pitanja. Malo slušamo, slabo čujemo. I kada odu, ostajemo uskraćeni za mnoge odgovore. I neproživljene zajedničke trenutke. Nedostaje nam i ono što nam je prijalo, i ono što nas je ljutilo, ono što nas je radovalo i ono što nam je smetalo.

Nedostaje nam da nas neko nazove svojim djetetom, prilika da se na trenutak tako i osjećamo, pravo da se nekad tako i ponašamo. 

Marijana Ivančević, porodični terapeut