KADA DIJETE ODBIJA KONTAKT - RAZVOD I DIO

Kad god dijete odbija kontakt sa roditeljem, mora se postaviti pitanje  analize roditeljskih stavova i odgovornosti. Dok ponašanje djeteta može da se manifestuje na isti način, razlozi koji leže u pozadini ponašanja su često međusobno sasvim različiti. Na početku kontinuuma nalaze se pozitivna osjećanja i normalne preferencije, dok se na drugom kraju ekstrema nalazi otuđenje od roditelja. Između ova dva ekstrema nalaze se ponašanja koja se mogu opisati kao afiniteti, koalicije, i realna otuđenja. Normalne razvojne preferencije jednog roditelja uključuju, na primjer, vezanost vrlo male djece za primarnog njegovatelja i koja se manifestuje kao separaciona anksioznost u toku prelaska kod druige osobe kod djece predškolskog uzrasta. U toku školskog uzrasta česte su identifikacije sa roditeljem istog pola ili sa sličnim interesovanjima. Kod adolescenata se javljaju koalicije koje su orijentisane na cilj, sa onim roditeljem koji pruža više materijalnih dobara ili ima manje zahtjeva prema tinejdžeru.

Vjerovatnije je da se radi o normalnim razvojnim preferencijama ako dijete pokazuje otpor nego ako u potpunosti odbija kontakt.  U slučajevima normalnih razvojnih preferencija dovoljne intervencije trebalo mi da budu edukacija roditeljskih vještina, savjetoavnje i primjena odgovarajućih dogovora roditelja. Ključno je razumjeti razvojne specifičnosti djece.

Udruživanje sa jednim roditeljem može biti reakcija na specifične okolnosti razvoda. Neka djeca, naročito mlađi adolescenti, udružuju se sa jednim roditeljem protiv drugog iz više razloga: povrijeđenost i bijes prema roditelju zbog odluke da se razvede, moralno zgražavanje nad ponašanjem roditelja, briga i sažaljenje prema roditelju sa kojim žive, i nepodnošljivi konflikt lojalnosti zbog kojeg ‘’izbor’’ jednog roditelja doživljavaju kao olakšanje. Prekidi školskih i ostalih aktivnosti, dosada tokom posjete roditelju, ljubomora zbog uključivanja novog partnera mogu doprinijeti negativitetu. Definišuća crta ovakve djece je da pokazuju ambivalenciju u vezi sa svojim ponašanjem i izražavanjem bijesa, dok djeca koja su otuđena ne pokazuju ni krivicu ni ambivalenciju. Sve ove normalne razvojne preferencije i specifične okolnosti vezane za razvod su vremenski ograničena ako se blagovremeno tretiraju od strane toplog roditelja ili kratkim savjetodavnim radom. Međutim, ukoliko im se ne pristupi na pravi način, mogu dijete dovesti u poziciju otuđenosti od roditelja.

            Udruživanja su uglavnom vremenski ograničena, manifestuju se i kao konfliktnost u pogledu odbijanja konflikta, i to je ono što razlikuje udruživanje od instruisanosti. Ako se udruživanje ispravno tretira od strane roditelja ili terapeuta, može biti prolaznog karaktera, a u suprotnom, može rezultirati otuđenjem roditelja i djeteta.

Minuchin je razvio metaforu porodice kao strukture koja se sastoji od interpersonalnih i subsistemskih granica. Slabe, propustljive granice uključuju intenzivne emocionalne reakcije koje blokiraju autonomiju pojedinačnih članova porodice. Ovo se odnosi na situaciju u kojoj su granice zamagljene i roditelj i dijete, recimo, funkcionišu kao jedna osoba sa istim mišljenjima, preferencijama i ukusima. Žele da ostanu u neposrednoj blizini jedno drugome i stresno doživljavaju razdvajanje, što takođe otežava razvoj značajnih interpersonalnih odnosa s drugim ljudima. Dijete koje nema granice prema roditelju, može patiti od razvojno neadekvatnih teškoća da se odvoji od roditelja. Ovo može biti prikriveno, jer roditelj često djeluje kao pun ljubavi. Često se koristi zamjenica ‘’mi’’, u kontaktu su veoma bliski, rijetko razumiju samu osnovu svog odnosa.

            Djeca mogu biti realno ‘’otuđena’’ od jednog roditelja, kao posljedica posmatranja dugogodišnjeg nasilja i napada bijesa u toku braka ili razvoda, ili su i sami bili mete roditeljskog zlostavljanja. Neki su otuđeni zbog ozbiljnih roditeljskih nedostataka, kao što su trajno nezrelo i egocentrično ponašanje, hronična emocionalna zloupotreba djeteta ili drugog roditelja, fizičko zlostavljanje koje nije primijećeno, rigidan i restriktivan roditeljski stil, i psihijatrijske dijagnoze ili zloupotreba supstanci koja značajno interferira sa roditeljskim kapacitetima i funkcionisanjem porodice. U realnosti, raspon roditeljskog nasilja, zloupotrebe i zanemarivanja kreće se od postupaka koji izazivaju opšte zgražanje do suptilnijih formi emocionalne zloupotrebe, nedostatka empatije i brige za dijete koji mogu biti teško uočljivi i dokazivi. Ali instruisano dijete definiše se kao ono koje konstantno izražava snažna negativna osjećanja (ljutnja, mtžnja, strah) i vjerovanja koja se čine iracionalnim, iskrivljenim ili pretjeranim, i neodgovarajućim za stvarno iskustvo djeteta sa roditeljem. Ispoljava reakcije slične fobičnim, te rezistentno odbacivanje roditelja bez vidljive ambivalencije ili osjećanja krivice. 

Ova (Johnstonova) definicija otuđenosti i instruisanosti razlikuje se od Gardnerove (PAS syndrome). Gardner je smatrao sindrom ponašanja instruisanog djeteta psihijatrijskom dijagnozom za koju je dao sljedeće kriterijume:

 1. neosnovane optužbe;  2. apsurdne racionalizacije za odbijanje kontakata; 3. nedostatak ambivalencije;  4. sindrom nezavisnog razmišljanja; 5. potpuna podrška drugom roditelju; 6. odsustvo krivice i ambivalencije zbog lošeg ponašnja prema roditelju; 7. pozajmljeni scenariji; 8. proširenje animoziteta na širu porodicu roditelja.

Naravno, odbačeni roditelji su rijetko nevine žrtve bez ijedne mrlje u biografiji. Tipične osobine porodica u kojima se dešava instruisanje uključuju istoriju bračnog konflikta, narcistički krhke partnere koji su nesposobni da sakriju osjećanja od djece, i barem jednog roditelja koji ima roditeljski deficit, bilo da je u pitanju umanjena empatija za djecu bilo da su u pitanju ozbiljniji oblici zlostavljanja. Djeca koja su u najosjetljivijem periodu za instruisanje su preadolescenti i mlađi adolescenti (od 8 do 15 godina) zato što su dosegli razvojni nivo kada ih više pritiska konflikt lojalnosti, mogu da razviju konstantno stanje ljutnje, i vjerovatnije je da će imati rigidna moralna suđenja o roditelju. Uobičajena crta ovakve porodice je uključivanje šire porodice i uopšte utrougljavanje ljudi van porodice i njihovo uvlačenje u konflikt.

Marica Stijepović, porodični terapeut