KADA DIJETE ODBIJA KONTAKT - RAZVOD II DIO

U slučajevima kada dijete odbija kontakt sa roditeljem, na najjednostavnijem nivou cilj je da se kontakt ponovo uspostavi, što, ukoliko ne postoji instruisanost, ne bi trebalo da bude teško. Neki terapeuti naglašavaju da je uspjeh tretmana veoma kompleksan i da uključuje odgovor djeteta na oba roditelja i pozitivne promjene u odnosima prema oba roditelja. Mjera uspjeha bi bila stabilnost ponovo uspostavljene i poboljšane veze sa oba roditelja i u kratkoročnom i u dugoročnom smislu sa širom porodicom i novim partnerima roditelja. Tako se naglašava uspjeh koji se mjeri kognitivnim, bihejvioralnim i emocionalnim kriterijumima koji se odnose na šire dimenzije od prostog uspostavljanja kontakta. (Johnston and Goldman) navode da je najlakše objektivno sagledati da li je kontakt uspostavljen ili nije, ali kvalitet tog odnosa može varirati, biti kratkotrajan, negativni stavovi djeteta mogu ostati nepromijenjeni. Tako da naši ciljevi u tretmanu moraju biti višestruki i uključiti nadograđivanje djetetovih razvojnih nedostataka, transformisanja dječjih iskrivljenih crno-bijelih stavova i polarizovanih osjećanja prema roditelja u realističnije, uspostavljanje adekvatnih roditeljskih uloga u porodici i vrste odnosa između roditelja i djeteta koja je u interesu djeteta i slaže se sa roditeljskim kapacitetima. Kada se procijeni da je odbijanje roditelja od strane djeteta protiv djetetovih najboljih interesa, predlažu se četiri opcije:

povjeravanje djeteta roditelju kome je trenutno lojalno uz preporuku terapije od strane suda; povjeravanje djeteta roditelju kojeg dijete odbija, takođe uz odgovarajuću terapiju; izmjestiti dijete od oba roditelja; prihvatiti djetetovo odbijanje kontakta sa roditeljem.

Ovaj postupak ne podrazumijeva utvrđivanje kada je odbijanje roditelja od strane djeteta rezultat otuđenja ili instruisanja već podrazumijeva terminologiju djetetovih najboljih interesa. Jedini problem sa ovakvim pristupom je njegova uopštenost, a zamjerka je da je ponekad zaista i potrebno utvrditi činjenice, naročito ako se radi o realističnom odbacivanju koje je posljedica zanemarivanja, zlostavljanja ili nasilja.

            Warshak opisuje prvu opciju kao ‘’reintegraciju’’, čija je poenta da sud naredi oboma roditeljima i djetetu da učestvuju u terapiji ponekad čak i protiv njihove volje. Warshak je mišljenja da će ova opcija imati više efekta u ranim fazama i sa manje ozbiljnim problemima, i sa kooperativnim drugim roditeljem. Što je duže i ozbiljnije djetetovo odbijanje, to je ova opcija manje poželjna. Warshak čak naglašava da u takvim slučajevima neuspjeh tretmana može dodatno produbiti problem.

            Druga opcija, koja, naravno, uključuje i promjenu prebivališta, od Warshaka se opisuje kao ‘’promjena sredine’’ ili ‘’strukturalna intervencija’’. Tako se dijete postavlja pod starateljstvo odbačenog roditelja, dok se dozvoljava kontakt djetetu sa drugim roditeljem. Može se odrediti terapija, a i sam protok vremena može olakšati situaciju. Warshak ovu opciju predlaže kada se iscrpe ostale mogućnosti. Ipak treba razmotriti ovu opciju tek ako se zaista utvrdi da je odbačeni roditelj sposobniji da djetetu obezbijedi njegu i okruženje koje je u njegovom najboljem interesu. Ova opcija je veoma problematična ako ne uspije, to jest ako dijete pobjegne. Time se povećava djetetov otpor da se odnos poboljša, a smanjuje poštovanje prema Sudu.

            Treća opcija je veoma problematična, osim ako postoji treća strana spremna da se prihvati starateljstva, na primjer, dede ili babe.

Posljednja opcija je da se ne radi ništa već da se prihvati djetetova odluka, a sve u nadi da će ovo ublažiti pritisak na dijete, otkloniti nesigurnost i stres. Međutim, Warshak upozorava na ozbiljne posljedice ovakvog ‘’odustajanja’’ na roditelja i na dijete.

Sve ovo podrazumijeva kolaborativni pravni i teraputski pristup i intervencije koje su fokusirane na porodicu i uključuju sve strane uključene u dinamiku, dijete, oba roditelja, da bi se podržali razvedeni roditelji i da bi se ponovo izgradili roditeljski kapaciteti. Cilj je da se koordiniše zajedničko roditeljsko funkcionisanje i da se svaki roditelj podrži da bi obezbijedio djetetu toplinu, emocije, takođe da se promijene i dječji i roditeljski iskrivljeni, rigidni, polarizovani i podijeljeni stavovi kojima se jedan roditelj vidi kao ‘’potpuno dobar’’ a drugi kao ‘’potpuno loš’’. Ovo bi trebalo da bude način da mlada osoba razvije snažno samopoštovanje koje je autentično i kapacitet da se formiraju zdravi, intimni odnosi sa drugim ljudima. Tehnike strukturalne terapije moraju biti usmjerene na one faktore u porodici koji doprinose problemu. Snaga ovog pristupa sastoji se u prepoznavanju kompleksnosti ovakvih slučajeva, njegovom fokusu na porodicu i sistemskom odgovoru na ova pitanja. Tako se primarnim ciljem smatra da se djetetov podijeljeni osjećaj identiteta ponovo uspostavi, i da se osnaži njihov identitet i ličnost. Drugi cilj je ponovno uspostavljanje kontakta i uzajamnog prihvatajućeg, realističnog odnosa sa oba roditelja. Ishodi su često povezani sa razvojnim nivoom djeteta. Jedino u rijetkim slučajevima kada je ‘’omiljeni’’ roditelj psihotičan, izmijenjen karakterno. Promjena starateljstva ne treba da bude bazirana samo na djetetovom odbacivanju roditelja, već i ostalim faktorima koji bi vodili superviziji kontakta sa ‘’omiljenim’’ roditeljem ili oduzimanju starateljstva ovom roditelju.

Marica Stijepović, porodični terapeut