Kad god dijete odbija kontakt
sa roditeljem, mora se postaviti pitanje analize roditeljskih stavova i odgovornosti. Dok ponašanje djeteta može da se manifestuje na isti način, razlozi koji leže u pozadini ponašanja su često međusobno sasvim različiti. Na početku kontinuuma nalaze se pozitivna osjećanja i normalne preferencije, dok se na drugom kraju ekstrema nalazi otuđenje od roditelja. Između ova dva ekstrema nalaze se ponašanja koja se mogu opisati kao afiniteti, koalicije, i realna otuđenja. Normalne razvojne preferencije jednog roditelja uključuju, na primjer, vezanost vrlo male djece za primarnog njegovatelja i koja se manifestuje kao separaciona anksioznost u toku prelaska kod druige osobe kod djece predškolskog uzrasta. U toku školskog uzrasta česte su identifikacije sa roditeljem istog pola ili sa sličnim interesovanjima. Kod adolescenata se javljaju koalicije koje su orijentisane na cilj, sa onim roditeljem koji pruža više materijalnih dobara ili ima manje zahtjeva prema tinejdžeru.
Vjerovatnije
je da se radi o normalnim razvojnim preferencijama ako dijete pokazuje otpor nego ako u potpunosti odbija kontakt. U slučajevima normalnih razvojnih preferencija dovoljne intervencije trebalo mi da budu edukacija roditeljskih vještina, savjetoavnje i primjena odgovarajućih dogovora roditelja. Ključno je razumjeti razvojne specifičnosti djece.
Udruživanje sa jednim roditeljem može biti reakcija na specifične okolnosti razvoda. Neka djeca, naročito mlađi adolescenti, udružuju se sa jednim roditeljem protiv drugog iz više razloga: povrijeđenost i bijes prema roditelju zbog odluke da se razvede, moralno zgražavanje nad ponašanjem roditelja, briga i sažaljenje prema roditelju sa kojim žive, i nepodnošljivi konflikt lojalnosti zbog kojeg ‘’izbor’’
jednog roditelja doživljavaju kao olakšanje. Prekidi školskih i ostalih aktivnosti, dosada tokom posjete roditelju, ljubomora zbog uključivanja novog partnera mogu doprinijeti negativitetu. Definišuća crta ovakve djece je da pokazuju ambivalenciju u vezi sa svojim ponašanjem i izražavanjem bijesa, dok djeca koja su otuđena ne pokazuju ni krivicu ni ambivalenciju. Sve ove normalne razvojne preferencije i specifične okolnosti vezane za razvod su vremenski ograničena ako se blagovremeno tretiraju od strane toplog roditelja ili kratkim savjetodavnim radom . Međutim, ukoliko im se ne pristupi na pravi način, mogu dijete dovesti u poziciju otuđenosti od roditelja.
Udruživanja su uglavnom vremenski ograničena, manifestuju se i kao konfliktnost u pogledu odbijanja konflikta, i to je ono što razlikuje udruživanje od instruisanosti. Ako se udruživanje ispravno tretira od strane roditelja ili terapeuta, može biti prolaznog karaktera, a u suprotnom, može rezultirati otuđenjem roditelja i djeteta.
Minuchin je razvio metaforu porodice kao strukture
koja se sastoji od interpersonalnih i subsistemskih granica. Slabe,
propustljive granice uključuju intenzivne emocionalne reakcije koje blokiraju
autonomiju pojedinačnih članova porodice. Ovo se odnosi na situaciju u kojoj su
granice zamagljene i roditelj i dijete, recimo, funkcionišu kao jedna osoba sa
istim mišljenjima, preferencijama i ukusima. Žele da ostanu u neposrednoj
blizini jedno drugome i stresno doživljavaju razdvajanje, što takođe otežava
razvoj značajnih interpersonalnih odnosa s drugim ljudima. Dijete koje nema
granice prema roditelju, može patiti od razvojno neadekvatnih teškoća da se
odvoji od roditelja. Ovo može biti prikriveno, jer roditelj često djeluje kao
pun ljubavi. Često se koristi zamjenica ‘’mi’’, u kontaktu su veoma bliski,
rijetko razumiju samu osnovu svog odnosa.
Djeca
mogu biti realno ‘’otuđena’’ od jednog roditelja, kao posljedica posmatranja
dugogodišnjeg nasilja i napada bijesa u toku braka ili razvoda, ili su i sami
bili mete roditeljskog zlostavljanja. Neki su otuđeni zbog ozbiljnih
roditeljskih nedostataka, kao što su trajno nezrelo i egocentrično ponašanje,
hronična emocionalna zloupotreba djeteta ili drugog roditelja, fizičko
zlostavljanje koje nije primijećeno, rigidan i restriktivan roditeljski stil, i
psihijatrijske dijagnoze ili zloupotreba supstanci koja značajno interferira sa
roditeljskim kapacitetima i funkcionisanjem porodice. U realnosti, raspon
roditeljskog nasilja, zloupotrebe i zanemarivanja kreće se od postupaka koji
izazivaju opšte zgražanje do suptilnijih formi emocionalne zloupotrebe,
nedostatka empatije i brige za dijete koji mogu biti teško uočljivi i dokazivi.
Ali instruisano dijete definiše se kao ono koje konstantno izražava snažna
negativna osjećanja (ljutnja, mtžnja, strah) i vjerovanja koja se čine
iracionalnim, iskrivljenim ili pretjeranim, i neodgovarajućim za stvarno
iskustvo djeteta sa roditeljem. Ispoljava reakcije slične fobičnim, te
rezistentno odbacivanje roditelja bez vidljive ambivalencije ili osjećanja
krivice.
Ova (Johnstonova) definicija otuđenosti i
instruisanosti razlikuje se od Gardnerove (PAS syndrome). Gardner je smatrao
sindrom ponašanja instruisanog djeteta psihijatrijskom dijagnozom za koju je
dao sljedeće kriterijume:
1.
neosnovane optužbe; 2. apsurdne
racionalizacije za odbijanje kontakata; 3. nedostatak ambivalencije; 4. sindrom nezavisnog razmišljanja; 5.
potpuna podrška drugom roditelju; 6. odsustvo krivice i ambivalencije zbog
lošeg ponašnja prema roditelju; 7. pozajmljeni scenariji; 8. proširenje
animoziteta na širu porodicu roditelja.
Naravno, odbačeni roditelji su rijetko
nevine žrtve bez ijedne mrlje u biografiji. Tipične osobine porodica u kojima
se dešava instruisanje uključuju istoriju bračnog konflikta, narcistički krhke
partnere koji su nesposobni da sakriju osjećanja od djece, i barem jednog
roditelja koji ima roditeljski deficit, bilo da je u pitanju umanjena empatija za djecu bilo da su u pitanju ozbiljniji oblici zlostavljanja. Djeca koja su u
najosjetljivijem periodu za instruisanje su preadolescenti i mlađi adolescenti
(od 8 do 15 godina) zato što su dosegli razvojni nivo kada ih više pritiska
konflikt lojalnosti, mogu da razviju konstantno stanje ljutnje, i vjerovatnije
je da će imati rigidna moralna suđenja o roditelju. Uobičajena crta ovakve
porodice je uključivanje šire porodice i uopšte utrougljavanje ljudi van
porodice i njihovo uvlačenje u konflikt.
Marica Stijepović, porodični terapeut
Bok prijatelji, ja sam Naomi Samuel, nova sam ovdje, ne znam kako stvari ovdje funkcioniraju, ali ovdje sam pročitala dobre komentare i dodat ću malo iz svog života jer će mnogima biti od koristi mi ovdje, u potrazi za odgovorima i odnosima za rješavanje problema. Bila sam četiri godine u vezi sa Samulom, on je prekinuo sa mnom, učinila sam sve da ga vratim, ali sve je bilo uzalud, toliko sam ga željela zbog ljubavi koju gajim prema svom mužu, pitala sam ga o svemu sam obećao, ali on je odbio. Objasnila sam problem svog odnosa s kolegicom na poslu i ona mi je predložila da se radije obratim ljubavniku koji bi mi mogao pomoći da napravim ljubavnu čaroliju da vratim muškarca kući, ali ja sam žena koja nikad nije vjerovala u magiju, imala sam nema izbora , probala sam, kontaktirala sam vrača i rekao mi je da nema problema da će sve biti u redu u roku od tri dana, moj bivši će mi se vratiti u roku od tri dana, dr alaba je bacio urok i svaka druga amajlija u njegovom do hrama u moje ime usred noći. Začudo, drugi dan je bilo oko podneva. 16.00 Zvali su me sa nepoznatog broja, nazvao me bivši muž, bila sam toliko iznenađena da sam se javila na telefon, vidjela da je to moj muž, dugo smo razgovarali i sve što je rekao je da mu je žao. . jer je sve bilo krivo, rekao je da želi da mu se vratim da me voli još više. Bila sam tako sretna i otišla sam kod njega, kako smo počeli sretno živjeti zajedno i dan danas. Od tada sam obećao da ću podijeliti svoje dobre vijesti s ljubavnim igrama koje rade savršeno bez ikakvih nuspojava. Imam čvrstu namjeru da netko za koga znam da ima problema u vezi može pomoći takvoj osobi upućujući mu jedinu pravu i moćnu provjeru pravopisa koja mi je pomogla riješiti problem u braku. email:drapata4@gmail.com možete mu poslati email ako vam je potrebna pomoć u vašoj vezi možete ga kontaktirati na WhatsApp i Viber na ovaj broj: +1(425) 477-2744
ОдговориИзбриши