DJECA U PORODIČNOJ TERAPIJI

Djeca se u porodičnoj terapiji uključuju najčešće kada ispolje simptom u ponašanju. Postoje oprečna mišljenja među terapeutima o tome da li ih treba obuhvatiti terapijskim procesom. Prema nekim istraživanjima 40% terapeuta nikada ne poziva djecu na seanse, dok 31% poziva, ali ih suštinski ne uključuje. Terapeuti koji se bave djecom u terapiji su mišljenja da oni koji to ne čine zanemaruju važnost intrapsihičkog svijeta djeteta. Terapeuti koji djecu ne uključuju, suprotno tome, ističu da se na taj način preuzima rizik za patologiziranje djece. Takođe, u svoju odbranu navode i intelektualna ograničenja u procesu razumijevanja terapije.
Kod terapeuta se može javiti zabrinutost iz straha da djeca neće htjeti da komuniciraju, ili da će, naprotiv, svojim ponašanjem remetiti terapijski proces. Uvođenje razvojno odgovarajućih tehnika može olakšati uključivanje djece u porodičnu terapiju i spriječiti ometajuće ponašanje. 

Postoje navodi da se porodice u manjoj mjeri i sporije mijenjaju ako djeca nijesu dio terapije. Uključivanje sve djece iz porodice pruža terapeutu bolji uvid u dinamiku porodice, obrasce komunikacije, uloge, pravila. Istovremeno, to znači bavljenje odnosima među članovima, a ne smještanje problema u jednog člana porodice. Postoji više razloga za primjenu igre i art terapije u radu sa djecom u porodičnom kontekstu. Uvođenjem metafora, mašte i kreativnih tehnika, olakšana je emocionalna razmjena među članovima porodice, a komunkiacija se odvija na način koji je blizak djeci. Ovakav način rada omogućava članovima porodice da izraze misli i osjećanja, koja bi im bilo teže da ispolje u klasičnoj terapiji, kroz razgovor. Osnovne prednosti koje se ističu u situacijama kada su djeca dio terapijskog procesa jesu to što se do nekih informacija dolazi brže, što djeca ne manipulišu-ne nastoje da ostave pozitivan utisak, itd.

Važnije od odabira tehnike koja će se primijeniti jeste uspostaviti dobar kontakt sa djetetom. Čineći da se dijete osjeća sigurno, olakšaćemo djetetu da se opusti i učestvuje u terapiji. Odnos koji terapeut uspostavi sa djetetom uveliko određuje prostor za ostvarivanje ciljeva, te na taj način snažno utiče na uspjeh terapije. Važno je da se dijete osjeća da je prihvaćeno i da ga terapeut razumije. Kako bi pronašli način da djetetu priđemo, ali i u odabiru aktivnosti koje ćemo u radu sa njim koristiti, vrlo je važno uzeti u obzir uzrast djeteta, prilagoditi mu jezik, naći dobar kanal da mu priđemo. 

Odnos između djeteta i terapeuta se razlikuje od ostalih odnosa koje dijete ima. Terapeut nije ni u ulozi roditelja, ni drugara, ni učitelja, ni starijeg brata ili sestre, niti značajne starije osobe za dijete, a opet je od svega toga pomalo. U obezbjeđivanju sigurnog terapijskog odnosa terapeut dođe kao roditelj, kada se u terapiji koristi igrom često je ulozi drugara, a u procesu pružanja podrške i brizi o osjećanjima djeteta, čini se kao starija važna osoba za dijete. Za terapeuta koji želi da radi sa djecom vrlo je važno da postoji sposobnost i spremnost da se igra sa djetetom jednim dijelom sebe, dok drugi dio koristi za nadgledanje, praćenje i zaključivanje na osnovu onoga što se u igri dešava. U procesu uspostavljanja kontakta sa djetetom zna biti korisno staviti ga u poziciju nekoga ko nešto treba da obavi, ukazati mu povjerenje da ono to može, ponuditi mu da nam pomogne. Korisna su i pitanja-da li si već bi ovdje, sigurno se pitaš kako je ovdje, ali i komplimeti.

Djeci je najčešće teško da direktno govore o svojim mislima i osjećanjima. Upravo zato im kreativne i na igri zasnovane tehnike pomažu da na lakši i bezbjedniji način izraze sebe i svoje emocije. U radu sa porodicama sa malom djecom zadatak terapeuta je da obezbijedi kontekst u kom će se djeca slobodnije ponašati i lakše komunicirati.  

Marijana Ivančević, porodični terapeut