STRAHOVI KOD DJECE

Jedna od osnovnih definicija straha jeste da je to emocija koja ima svoju adaptivnu, zaštitnu ulogu. Strah nas upozorava na opasnost i zato se kaže da ima i adaptivnu funkciju i da je strah bitan za preživljavanje. Šta se to desi kada emocija koja ima adaptivnu funkciju počinje da predstavlja izvor problema?

Važno je napraviti razliku između razvojnih i neurotskih strahova. Razvojni strahovi su normalan dio sazrijevanja, vezuju se za određene periode i najčešće prolaze spontano. Neurotski strahovi se vezuju za određena iskustva, traume ili kada se razvojni strahovi ne mogu prevladati.

Kako teče razvojna slika straha? Bebe reaguju takođe strahom, što ukazuje na njegovu urođenost. Često se strah javlja i nestaje zajedno sa nestankom njegovog izvora. Nepoznato i strano, bez obzira da li je riječ o ljudima, predmetima ili okolnostima izaziva strah u drugoj polovini godine. Novorođenčetu je potrebno vrijeme da postane upoznato sa svojom okolinom da bi ljude, predmete i okolnosti moglo smatrati poznatim. Nakon toga, u periodu kada dijete prohoda jedan od izvora straha postaju životinje. Strah može predstavljati odgovor na buku i iznenadne, neočekivane pokrete koje životinje prave.

Prelaz ka predškolskoj dobi obilježava se smanjenjem tkz.primitivnih strahova od buke, padanja, iznenadnih pokreta i nepoznatog, iako strah prema životinjama često ima rastući trend. Dijete je zrelije, tako da pamćenje čini da strahovi manje zavise od okolnosti. U tom periodu se mogu javiti snažni strahovi od saobraćajnih nesreća, vatre, a i strah od toga da urade nešto što roditelji mogu smatrati lošim kao odgovor na roditeljsko kažnjavanje. Strah od životinja i osoba iz mašte koja je u ovom periodu veoma razvijena, kao i strah od noćnih mora postaje moguća, čim dijete počinje praviti razliku realnosti od mašte. Kraj predškolske dobi karakteriše moguću pojavu straha od neuspjeha, podsmijavanja ili strah od funkcija koje su vezane za uspjeh u školi. Kako dijete počinje da sve više razumije realnost, strahovi koji se pojavljuju prate taj trend. U školskoj dobi se gube strahovi od bića iz mašte, ali se mogu javiti strahovi od povreda, saobraćajnih nesreća i sl. Strah od smrti takođe može biti izražen, jer djeca postaju sve više svjesna realnih događaja u svom okruženju. S obzirom na porast odgovornosti djeteta, raste i briga kako izaći na kraj sa njom, tako da se može javiti i školska fobija, koja može biti praćena mučninom, glavoboljom, odbijanjem da se ide u školu i sl. Često se javljaju problemi pripadnosti vršnjačkoj grupi, strah od odbacivanja, vršnjačkog nasilja i sl. Iako se smanjuju strahovi od životinja koje žive daleko, pojačavaju se strahovi od bezopasnih životinja, kao što su miševi. Strah od tame i noćnih mora i dalje može biti prisutan, dok umanjivanje straha od duhova prati povećanje straha od izmišljenih likova iz priča, filmova, televizije. Školska dob je praćena mješavinom realnih i nerealnih strahova, a mijenja se samo njihov odnos.

Adolescencija nosi sa sobom razvojno odgovarajuće strahove. Strahovi od intimnih odnosa, zabrinutost oko odrastanja i sposobnosti rešavanja problema, strahovi vezani za rat i mir se mogu pojaviti. Neki strahovi iz školske dobi se mogu pojačati, kao što su strah od neuspjeha ili ličnih nedostataka. Oni mogu biti i posljedica naglaska koji se stavlja na uspjeh u srednjoj školi, ali mu doprinose i adolescentove povećane sposobnosti za uspostavljanje određenih standarda i brige oko ostvarenja tih standarda. Pojačanu nesigurnost prati i strah da će se ispasti „glupim“. Neki nerealni strahovi, iako sada već rjeđi, mogu se pojaviti, kao što su strah od grmljavine, miševa i sl.

Kako se strahovi prevladavaju? Istraživanja pokazuju da majke koriste različite tehnike kako bi svojoj djeci pomogle u prevladavanju razvojnih strahova i oni najčešće ne zahtijevaju stručnu pomoć. To su objašnjenje, uvjeravanje, davanje primjera (milovanje psa kojeg se dijete boji), upozoravanje djeteta unaprijed sa ciljem pripreme za potencijalne zastrašujuće okolnosti (npr. kada treba da se primi inekcija u ambulanti), nuđenjem tehnika za rešavanje problema (npr. da svijetlo ostane upaljeno tokom noći), postepeni pristup objektu koje izaziva strah, odvraćanje pažnje ili uslovljavanje na suprotno (npr. kada se djetetu dozvoli da sjedi na usisivaču kada je strašna mašina ugašena i osmisliti neku igru sa tim) i sl.

Važno je naglasiti da je strah za dijete uvijek realan i da roditeljski postupci ne treba da idu ni u krajnost naglog izlaganja objektu straha ni potpunog otklanjanja svake naznake prijetnje. Ukoliko se djetetu ne dozvoli da osjeti strah, neće naučiti kako da se štiti i da prepoznaje opasnost. Sigurna i stabilna sredina i okruženje su ključni u prevazilaženju strahova. 

• imajte u vidu da je strah djetetu realan - nikada ne bi trebalo smijati se i umanjivati značaj činjenice da je dijete uplašeno.
• djeca nemaju životno iskustvo odraslih da bi mogli da razumiju sva svoja osjećanja. Često su uplašena jer ne raspoznaju šta osjećaju. Razumijevanje i saosjećanje roditelja pomaže u ovakvim situacijama. Nekada je važno pomoći im da se emocija odredi i imenuje. Važno je pomoći im da izraze to što osjećaju. Prije same borbe sa strahom, važno je raspoznati ga i dati osjećanjima svoj glas. 
• pomozite djeci da nauče nešto o stvarima kojih se plaše. Naučite zajedno više o životinjama, ukoliko je to izvor straha. Znanje postaje moć, jer se djeca često upravo plaše jer ne znaju šta se dešava ili kako nešto radi. 
• staro dobro igranje uloga - sa igračkama se divno može napraviti scena straha i rešenja kroz igranje uloga. 
• rutina djeci daje osjećaj sigurnosti i smanjuje se očekivanje naglih događaja. Obezbijedite svom djetetu jasan raspored dnevnih aktivnosti. 
• Uvedite male nagrade za prevazilaženje straha. Kada vidite da se vaše dijete hrabro i uspješno suočava istaknite koje vještine je dijete upotrijebilo.

Aleksandra Mitrović, porodični terapeut