SURVIVOR'S GUILT - osjećaj krivice kod preživjelih

Survivor’s guilt je osjećaj krivice koji se javlja kao prirodan, ali ipak pogrešan zaključak kod osoba koje su preživjele katastrofične događaje. Radi se o tome da se stvara pogrešna veza između činjenice da osoba nije nastradala dok drugi jesu. Osobe koje su preživjele strašne prirodne nepogode, ratove, saobraćajne nesreće i sl. su samo neki od primjera kada se ovaj osjećaj krivice usljed preživljavanja javlja. Sami cilj terapije je prepoznavanje činjenice da ne postoji nikakva veza između toga da su drugi ljudi umrli, a da je osoba preživjela.  Javlja se kao jedna od veoma čestih sastavnih elemenata postraumatskog stresnog poremećaja (PTSD). Jedna od zajedničkih pretpostavki osoba sa PTSD-om jeste da su drugi umrli dok oni nijesu i da to nosi neko posebno značenje sa sobom. 

Ovaj osjećaj teži da održava sami problem mnogo duže i mnogo upornije, jer krivica čini da se i sama priča o događajima veoma bolno doživljava, čini osobu koja pati da se osjeća loše i doprinosi da se mnogo teže sama priča otvori. Upotreba riječi poremećaj ili problem je vrlo upitna i nauka stalno dovodi u pitanju da li se, kako i na koji način treba upotrebljavati. PTSD je zapravo rezultat prirodnog funkcionisanja našeg uma. U životno opasnim situacijama naš mozak stavlja osjećanja po strani i u potpunosti je sva pažnja fokusirana na to kako izaći na kraj sa opasnošću. Kasnije, nakon događaja, nesvjesni um dovodi potisnuta osjećanja u svijest kako bi se sa njima mogli baviti. To se dešava u okolnostima kada opasnost više nije prisutna, a kod nekih ljudi se i godinama kasnije može javiti. To je sve dio jednog sasvim prirodnog procesa. Za sam PTSD kažu da se javlja kada se normalna osoba izloži nenormalnim okolnostima. Šta reći dalje od toga? Ukoliko prepoznajete da ste bili svjedok i učesnik u nekom traumatičnom događaju zapitajte se da li bi voljeli da ste tip osobe koja je kroz sve to prošla i da nijeste bili dirnuti ili da na vas nije uticalo sve što ste doživjeli. Vrlo često je u takvim okolnostima potrebna potvrda, da bi se osjećanje krivice umanjilo, potvrda koja se dobija od bliskih osoba da smo vodili dobar život, da smo radili sve što je trebalo, da je to bila naša dužnost i sl.

A sami pokušaj, kao što to često biva sa većinom osjećanja, da se potisne osjećaj krivice samo dovodi do još većeg problema. Time se osjećaju krivice daje još veća moć i on izbija i pozvan i nepozvan na vaša vrata. U naša osjećanja unosimo svoju ličnu strast i energiju. I sada se postavlja logično pitanje – koliko energije unosimo u nešto što ne želimo, a koliko u nešto što želimo. Kada potiskujemo svoja osjećanja onda rizikujemo da ne budemo mi oni koji odlučuju o svojim reakcijama, nažalost. Sem same energije uglavnom imamo i neko mišljenje, razmišljanje o tom osjećanju. Da li nam je to osjećanje prihvatljivo ili ne? Ako nije onda vrlo često imamo malo uticaja na njega i tada može da se pojavi u situacijma kada se najmanje nadamo, borimo se da ga otjeramo, a javlja se uprkos svemu sve više i na sve opasnije načine utiče na naš život. Ovo naše razmišljanje o samom osjećanju je veoma važna stvar upravo zato jer utiče kako će se to osjećanje na nas odraziti, da li nam je prihvatljivo ili ne. Ako jeste dajemo prostor da možemo da ga sagledamo i da vidimo odakle se pojavilo, otkud tu u našem životu i mi smo ti koji tada preuzimamo vođstvo.

Kako odgovaramo na osjećanja radosti, prijetnje, krivice, straha, kajanja to odražava našu ličnost. Neko na prijetnju reaguje odustajanjem, neko upornošću, neko direktno ide u napad na strah, dok se neko povlači, neko voli da preuzima rizike, dok nekome sama pomisao o tome stvara nelagodnost. Bez upliva naše svijesti, osjećanja su često u svom “sirovom” stanju. U današnje vrijeme dobijamo jako puno savjeta kako da nešto odradimo bolje, dok da bi bili stvarno od koristi i uspješni u svojim aktivnostima upravo je važno ovu energiju koju osjećanja nose “menadžerisati” na najbolji mogući način, kako ne bi radila umjesto nas.

Jedna od brzih tehnika da se vratimo u trenutak, koja se upravo savjetuje osobama koji su bili izloženi traumatskim događajima, je tkz. “grounding” – uzemljenje, sama riječ govori o tehnici. Sastoji se u aktiviranju naših čula na intenzivan način, kako bi se misli vratile i kako bi odstranili “lutanje” misli i javljanje senzacija koje su vrlo česte u takvim okolnostima. Čulo dodira se može aktivirati tako što se kratko stavi ruka u posudu sa ledom, čulo ukusa tako što zagrizemo limun (probajte da mislite o nečem drugom u tom trenutku :-)), čulo mirisa tako što udišemo neki jaki, intenzivni miris (npr. pepermint), čulo sluha tako što ćemo uključiti neku nama prijatnu muziku i sl.

Ovo je samo primjer brzih tehnika, a važno je da se u ovakvim okolnostima radi intenzivnije i tokom dužeg vremena kako bi se otvorila vrata ka ispunjenijem, zadovoljnijem životu. Važna stvar je učiti da se ostane u trenutku, sada i ovdje. Energija osjećanja nas  često nevoljno ponese u prošlost i budućnost, a ostati sada i ovdje pomaže da učimo da živimo sa osjećanjima, da ih prihvatimo i da se ne borimo sa njima.

Aleksandra Mitrović, porodični terapeut