"SVE ŠTO LJUDI GOVORE, KAD SE VIŠE NE VOLE..."

 Neko je mišljenja da u braku treba ostati zbog djece, bez obzira na kvalitet odnosa sa partnerom. Neki se služe izrekom „bolje dobar razvod, nego loš brak“ za izražavanje ličnog stava. Cijeli je niz faktora koji određuju kvalitet partnerskog odnosa, roditeljstva, porodičnog funkcionisanja, koji se međusobno prožimaju, u manjoj ili većoj mjeri. Svakako se razvod partnera razlikuje u slučaju kada su uz to i roditelji i onda kada nijesu još uvijek u toj ulozi. Koliko je proces separacije težak i bolan, zavisi od brojnih činilaca. No, kako će djeca prihvatiti to saznanje, proći kroz period reorganizacije, kako im bar malo pomoći u tom, nekada za njih posebno teškom procesu, zadatak je odraslih.

Roditelji vrlo dobro znaju da i prije nego djeca bilo šta čuju i vide, osjećaju kada se nešto dešava, prema opštoj atmosferi u domu, komunikaciji koju njihovi roditelji ostvaruju, međusobnoj razmjeni emocija, itd. U zavisnosti od uzrasta, strukture ličnosti, usvojenih oblika ponašanja, reagovaće na različite načine. A spektar emocija koje se javljaju može biti jako širok – tuga, ljutnja, strah, itd., pa dijete može biti jako zabrinuto, uplašeno, bijesno, sa osjećajem krivice, itd. Nekada će prividno biti nezainteresovano i možemo steći utisak da nije uznemireno aktuelnim dešavanjima. No, to može biti način na koji dijete ispoljava želju da stvari ostanu nepromijenjene.

Kada štitimo djecu zanemarujemo toksično dejstvo tajni. Nesaopštavanjem istine dajemo im prostor za razvijanje sopstvenih ideja, neprijatnih osjećanja, osmišljavanje pitanja koja možda nemaju hrabrosti da nam postave. U tom smislu, roditelji koji se odlučuju na razvod braka, treba da ponude informacije djetetu, sa dozom selektivnosti, kako ne bi dijete opteretili velikim brojem informacija, posebno ako je na uzrastu kada ih teško može razumjeti i prihvatiti.

Nekada nije to problem. Naprotiv, dijete bude svjedok otvorenog neprijateljstva među roditeljima, razmjene uvreda, međusobnog optuživanja, čestih i burnih konflikata, pa čuje i vidi i previše. Možda će osmisliti način kako da natjera roditelje da se „pomire“ – pa će se žaliti da ga nešto boli ili se problematično ponašati, u svakom slučaju „okupiti“ roditelje oko svog problema i na taj način ih povezati, u nadi da će se „stvari popraviti“. No, ako nakon toga ponovo uslijede prepirke, prijetnje, udaljavanje partnera, dijete se može zapitati u čemu je pogriješilo, šta je trebalo drugačije da uradi, pa da se to ne desi, itd.

Najvažniije je, čini se, zaštiti dijete od vlastitih i partnerovih ponašanja koja ga mogu uznemiriti, a razgovorom i postupcima staviti do znanja da to što se roditelji ne slažu nema baš nikakve veze sa njim. Ideju o razvodu dijete će često povezati sa sobom, te mu u tom dijelu treba pomoći da razumije da je odnos među partnerima nešto drugo i na šta mogu da utiču i o čemu odlučuju upravo oni. U trenutku kada je odluka konačna, kada postoji neki opšti plan o organizaciji života nakon razvoda, dijete bi trebalo da dobije informacije o tome ko će o njemu brinuti, koliko često će imati kontakta sa drugim roditeljem, itd. Jako je važno da u tome učestvuju oba roditelja, što bi značilo da prije razgovora sa djetetom, moraju pripremiti najprije sebe, a onda se pripremiti i kao roditelji djece, jer će to oni njima zauvijek biti. Neusklađenost partnera u tom dijelu još više će zbuniti dijete i narušiti povjerenje koje ono ima u roditelje.

Jasno je da su djeca u takvim situacijama preplašena i nesigurna, pa im najprije treba pomoći da razumiju da su roditelji tu za njih, da ih vole, da su im važni, da mogu na njih da se oslone. Ne treba im uskratiti mogućnost da ispolje osjećanja koja mogu varirati, u kvalitetu i trajanju. Svako dijete će na takav događaj imati neku vrstu reakcije, koju ne treba suzbijati, prekidati, omalovažavati, već ispoštovati dok god je ona bezbijedna za samo dijete.

Razvod roditelja je velika promjena za cijelu porodicu, te treba biti svjestan da je potrebno vrijeme na prilagođavanje svih njenih članova. U toj situaciji treba izbjegavati ostale promjene, odnosno svesti ih na minimalan broj i omogućiti djetetu da nastavi sa redovnim aktivnostima, sa dotada postojećim ritmom življenja i navika. Strah je najprirodnija reakcija koja se može javiti u takvoj situaciji, što treba poštovati, ali se angažovati u pružanju zaštite i razvijanju osjećaja sigurnosti kod djeteta. Minimizaranje takvog događaja, kome odrasli nekada pribjegavaju, ne čini se kao najsrećniji izbor. Cijeli niz promjena koje prate tu situaciju i zahtjevi za prilagođavanjem govore suprotno.

Razvod braka u porodici sa djecom stavlja težak zadatak pred roditelje koji su se na to odlučili – strogo odvojiti pitanje partnerstva od pitanja roditeljstva, kako pred sobom, tako i pred djecom. U situacijama sa visokim nivoom konfliktnih odnosa među partnerima, dijete nekada postaje sredstvo preko koga se vodi «rat», što ostavlja višestruke posljedice na njegov kasniji razvoj. Roditelji koji se razvode i dalje su modeli po kom njihova djeca uče i odrastaju, a to – kako će komunicirati sa partnerom od kog se razilaze, samo je jedan aspekt koji će za djecu biti slika kako treba sarađivati, dogavarati, rješavati, odlučivati.

Teško je govoriti uopšteno, znajući da su porodice različite, kao i članovi kojih ih čine, znajući da postoje različiti uzročnici koji mogu izazvati različite reakcije, itd. Osim toga, tu su i uticaji članova proširene porodice, koji mogu otežati ili olakšati ovaj proces, kako roditeljima, tako i djeci. Od svega toga zavisi, da li će porodica, na vlastiti način i svojim kapacitetima uspjeti da se izbori sa onim što ovaj životni događaj nosi, ili će biti spremna da potraži podršku i pomoć stručnog lica, zajednice, itd. U svakom slučaju, treba imati na umu da je djecu potrebno zaštiti i nikako im se ne smije nametati odgovornost koja im ne pripada.

Marijana Ivančević, porodični terapeut