ODNOSI MEĐU BRAĆOM I SESTRAMA

Često smo u prilici da čujemo roditelje koji imaju dvoje ili više djece, da su nezadovoljni njihovim međusobnim odnosom. Žale se na svađe, sukobe, otimanje oko igračaka, razmjenu ružnih riječi. Voljeli bi da se djeca slažu, da se ne tuku, da razumiju jedno drugo, da se međusobno podržavaju, štite jedno drugo, itd.

Znajući da djeca uče po modelu, sopstvenim primjerom roditelji će u velikoj mjeri na taj odnos uticati. Partnerski odnos među roditeljima za dijete znači prvi primjer odnosa među jednakima i kao takav od velikog je značaja. Stoga je poželjno da se među partnerima njeguje otvorena komunikacija, da dominira međusobno uvažavanje i da dogovor bude često sredstvo u procesu donošenja odluka. Način na koji se partneri odnose jedno prema drugom bitno će uticati na odnos koji će se razvijati među njihovom djecom.

Nerealno je očekivati da među djecom neće biti sukoba. Prirodno je da se svako od njih bori za zadovoljavanje sopstvenih potreba i interesa. Stoga je važno da razumijemo pojavu konflikta među djecom i da im pomognemo da ga prevaziđu. Iz tog razloga, najčešće, prepirku među djecom roditelji naglo prekidaju, nakon čega počnu sa ispitivanjem i kritikovanjem. Naravno, svako dijete ima svoje argumente o tome zbog čega je nešto uradilo ili ne, govori se o tome ko je prvi počeo, šta je ko kome rekao, itd. Roditelj upada u zamku koja se zove uloga sudije! Čini se da je to vrlo nezahvalno i nije naročito korisno.

Ovakvim stavom, osim što stvaramo konfuziju traženjem istine i utvrđivanjem krivca, pokazujemo da nemamo povjerenja u sposobnosti djece da samostalno razriješe nesporazum. Uplitanje odraslih, nekada, stvari može učiniti još složenijim, pa je dobro da u razrješavanje budu uključeni samo oni među kojima je i došlo do konflikta.

Ako se djeca fizički sukobljavaju, neophodno je takvo ponašanje prekinuti, kako bi bila bezbijedna, a potom se mogu usmjeriti na razgovor, na donošenje zaključaka i  na ono šta su iz te situacije naučili. U tom slučaju roditelj je neko ko treba da ih usmjeri na osmišlljavanje alternativnih načina reagovanja u takvoj i sličnim situacijama.

Ukoliko u porodici postoje formirana pravila o ponašanju, a kojima su obuhvaćena i ona koja uređuju odnos između braće i sestara, roditelji se mogu jednostavno pozvati na ono što je definisano kao posljedica kršenja određenih pravila. Oni koji pribjegavaju fizičkom kažnjavanju djeteta ne bi trebalo nimalo da se iznenade ako njihovo dijete grubo reaguje prema bratu ili sestri, jer su mu svojim ponašanjem dali dozvolu za tako nešto.

Postoje načini koji će ublažiti sukobljavanje među djecom ili bar redukovati broj otvorenih sukoba. Prije svega, treba  isticati ono što je pozitivno u njihovom odnosu, a što možemo uočiti u svakodnevnim situacijama. Ono što je dobro, kao da se podrazumijeva, za razliku od onog što vidimo kao problematično i na šta im uporno ukazujemo.

Nerijetko djecu upoređujemo. Sa bratom, sestrom, drugom, rođakom, itd. U želji da naše dijete ostvari maksimum svojih potencijala, zaboravljamo važnu činjenicu – da svako dijete ima svoj tempo razvoja i svoje specifičnosti. Stalno poređenje zapravo rađa i njeguje kompeticiju među djecom. To je dobra podloga za njihovu kasniju netrpeljivost i konfrontiranje.

Dobro je kloniti se situacija za koje smo uočili ili za koje, na osnovu iskustva, pretpostavljamo da će izazvati konflikt između naše djece. Igru im možemo obogatiti zadacima u kojima do cilja mogu doći isključivo ako sarađuju. Ili igrama koje će zahtijevati njihovu saradnju ukoliko žele ostvariti dobar rezultat., a koje ćemo prilagoditi uzrastu djece.

Svaka porodica može imati rituale kroz koje će pokazati koliko je važno njegovati odnose među najbližima. Moguće je uključiti dijete u kupovinu ili izradu poklona za brata/sestru. Priprema iznenađenja za dijete za rođendan ili praznike može biti takođe na taj način organizovana. Uvođenje Dana za braću i sestre, koji će biti ispunjen aktivnostima koje djeca vole, roditeljima takođe može poslužiti kao dobar način za jačanje kvaliteta odnosa među njihovom djecom.

Marijana Ivančević, porodični terapeut