Zašto žrtve seksualnog nasilja ostaju u izolaciji?

Jedna od tema koja povlači veoma snažne i prisutne kako rodne, tako i kulturološke predrasude. To doprinosi da nažalost, uprkos različitim znanjima koje struka i nauka nude vezano za ovu temu, žrtve nasilja u veoma malom broju prijavljuju nasilje. Sa jedne strane je uključen složen psihološki proces kroz koji prolaze žrtve, a sa druge strane da zakonske procedure u većini zemalja traže od žrtve da prođe iscrpljujuće ponovne razgovore, a ta  ponavljanja priče čine da se tokom samog procesa osobe retraumatizuju. Upravo povlačenje i izolacija osobe čini da se ne dobije prijeko potrebna pomoć i razumijevanje toliko važni za proces oporavka.
Po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije oblici seksualnog nasilja uključuju širok opseg, od seksualnog uznemiravanja, ucjena i zlostavljanja, preko silovanja i trgovanja ženama u svrhe prostitucije. Neki od oblika seksualnog nasilja, nažalost vide se ne baš kao veliki problem, iako se često radi o ponavljanim ponašanjima za koje žrtva ne može naći odgovarajuće rešenje. 

Serija koja je nedavno na ovu temu pokrenula vrlo važne uvide i akcentovala značajne trenutke Unbelieveble govori o snažnim unutrušnjim procesima kroz koje žrtva prolazi i kako nedostatak podrške podriva dodatno već narušenu sliku sigurnosti u svijet i sebe i dovodi glavnu junakinju do trenutka razmišljanja o suicidu kao jedinom rešenju i izlasku iz izuzetno teških osjećanja sa kojima se nosi. Jedna od stvari za koje statistike kažu da je češća situacija, u odnosu na to kako serija prikazuje, je da je napadač zapravo u najvećem broju slučajeva, neko ko je iz neposrednog okruženja osoba, poznat. Razlog tome je da je žrtva dostupna i veći broj napada se zapravo dešava u stanu žrtve ili napadača.(http://www.womenngo.org.rs/sajt/sajt/izdanja/autonomni_zenski_centar/silovanje_prirucnik_za_zene/za%20porodicu.htm)

Jedna od vrlo snažnih posljedica, a često i nerazumljivih sredini su snažne fizičke senzacije koje mogu da uvedu u dugotrajno nespavanje, tok tkz.intruzivnih misli koje doprinose tome da se tijelo koje se oporavlja, tj. koje je zapamtilo odgovor na nivou nervnog sistema i šalje snažne signale da se nešto opasno dogodilo na vrlo različite načine. To se često događa nakon faze traume koja je vezana za prve nedjelje nakon nasilja koje uključuju negiranje, potiskivanje ili racionalizovanje. Dolazi iz potrebe da se ponovo uspostavi kontrola i stiče se pogrešan utisak da je osoba dobro. U tom periodu žrtva se može nositi i sa disocijacijama, da se vrlo slabo sjeća događaja i u fragmentima, da sama sebi ne vjeruje da se to stvarno dogodilo, da sami događaj izgleda nestvarno, iako zna da se zapravo dogodio. Ukoliko se u tim trenucima razgovara sa sredinom, može da pokrene nepovjerenje kod ljudi koji su uključeni u pomoć, kao i preispitivanje samog događaja, jer je to proces kroz koji i sama žrtva prolazi. Paradoksalno, procedure traže i očekuju jasan, precizan i detaljan iskaz, a ako nešto odskače od toga, obično i stručna lica, a i sredina tumače to kao potencijalnu laž i dovode u pitanje cijeli događaj. To je jedna od prvih scena sa kojom se gledalac suočava u seriji, kako se vrlo brzo sami iskaz doveo u pitanje, što je žrtvu zbunilo i otežalo situaciju i nije joj se pružilo to što joj je trebalo, a to su zaštita, sigurnost, povratak osjećaja kontrole i pomoć da se upravo samo iskustvo događaja poveže, koje je u tom trenutku vrlo nepovezano, te stoga ni iskazi ne mogu biti precizni i jasni. Nažalost, to pojača osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja i ideju da se svijetu ne može vjerovati.

U obradi same traume i vremenom (a ovdje je vrijeme vrlo relativan pojam i nerijetko se to sve dešava nakon više mjeseci) nešto što je bilo u psihološkom smislu na distanci ili negirano može odjednom postati sasvim stvarno, i cjelokupna slika izuzetno povezana, kada kreću preplavljujuće reakcije, flešbekovi, intenzivno razmišljanje o nasilju i nemogućnost da se skloni sama slika, koju je um odbijao do tada da prihvati.

Nesanica je povezana i sa vrlo uobičajenom pojavom da se tijelo može teško umiriti i da to dolazi nekontrolisano, u talasima i na očigledne ili manje očigledne okidače. Nervni sistem je tada u izuzetnoj pobuđenosti i to se ogleda kroz nekontrolisano trešenje, osjećanje gađenja, izbjegavanje sna usljed mogućih noćnih mora, izuzetne emotivne reakcije koje ne odgovaraju situaciji. Osoba se sredini tada čini preosjetljivom, a nekada je to i praćeno komentarima da je nestabilna ili nervozna, što otežava sponu razumijevanja.

Pjesma od Lady Gage koja je prije nekoliko godina izašla na temu seksualnog nasilja otvorila je razgovore i važne teme invalidacije koje sredina može pokazati u tim situacijama. Iako se to gleda kao pomoć, tipični odgovori “glavu gore”, “moraš ići naprijed”, “nije to toliko strašno, ima i strašnije”, “saberi se, bićeš dobro”, “i drugi ljudi imaju reakcije i dešavaju im se stvari” i "nije to pravo nasilje, ne znaš šta je pravo silovanje" sl. zapravo otežavaju složen proces povratka povjerenja i ponovnog povezivanja slike o sebi, svom tijelu i svijetu i činjenice koje govore da oporavak od traume traži svoje vrijeme i prostor i povezan je i sa individualnim odgovorom osobe. Sama osoba je zbunjena i zatečena načinom kako reaguje, iako dio nje može vrlo racionalno vidjeti svoje reakcije, dio je zapravo nešto što stručnjaci u radu sa traumama kažu – čista biologija i jedan vrlo intenzivan i snažan odgovor tijela koji nije racionalan.

Probijanje psiholoških i fizičkih granica osobe je jedan od jako teških sastavnih djelova traume i nažalost dio nasilja, ne samo seksualnog. Podriva gubitak osjećanja kontrole, povjerenja, sigurnosti i mnoge druge sržne ljudske potrebe. Kako je u knjizi Trauma naša priča (poglavlje "Nasilje kao trauma") lijepo prikazano, “tjelesnost” traume čini da osoba ne može da osjeti svoje tijelo, potrebe. Iako je u tom trenutku to baš zaštita od boli koji se osjeća, ta veza ostaje presječena dugo nakon preživljenog događaja. To dovodi da se osnovne potrebe tijela ne opažaju, kao što su glad, žeđ, san i utiču kako na život osobe, tako i njene odnose sa sredinom, a nažalost mogu da uvode u nove komplikacije jer se može tada pristupiti i upotrebi alkohola, droga i drugih sredstava koje održavaju ovu otcijepljenost i dodatno se etikeriraju od strane sredine. 

Ovo je samo mali dio priče o tome zašto se ostaje u izolaciji i zašto je vrlo važno upravo pomoći da se taj krug prekine i reorganizuje život sa novim iskustvima upravo podrškom i razumijevanjem, između ostalog, da svi trebaju svoj prostor i vrijeme za oporavak. 


Aleksandra Mitrović, psiholog i psihoterapeut
Marica Stijepović, psiholog i psihoterapeut