Prema
svetskim statistikama, jedan od četiri muškarca biće nasilan prema svojoj
partnerki tokom života. Da li ste znali da su deca prisutna tokom 80%
incidenata nasilja u porodici? A da li ste znali da većina ovih događaja nikada
ne bude prijavljena policiji? Nasilje u porodici je jedno od hronično manje prijavljivanih krivičnih
dela u odnosu na realnu sliku. Ćutanje podstiče nasilje u porodici. Na
intrapsihičkom nivou, ćutanje je vid negacije da se nasilje uopšte dešava, a
negaciji žrtve pribegavaju upravo iz straha od suočavanja sa posledicama
prijavljivanja, misleći da će ono što im je nepoznato biti strašnije i
stresnije od trpljenja nasilja, ili iz stida, ili iz pogrešnih verovanja da će
ćutanjem ‘’zaštititi decu’’. Negacija je, međutim, očekivana rekacija na pojavu
nasilja u porodici. Kada radimo sa porodicom, važno je da razumemo njihovu
potrebu da negiraju postojanje nasilja upravo zbog stigme koja prati žrtve
nasilja, i da u radu normalizujemo ovakve reakcije. Ne normalizujemo nasilje,
već potrebu za negacijom.
Kada je
Ray Rice, igrač američkog fudbala, pretukao svoju verenicu u liftu zgrade i
kada je ovaj snimak osvanuo na Youtube, američka pa i svetska javnost zgroženo
je posmatrala i komentarisala. Dobra stvar je što je tišina koja okružuje fenomen
porodičnog nasilja bila tog dana, na kratko, prekinuta. Svi su pričali o
događaju. Međutim, događaj je takođe pokazao i koliko su duboko usađene
kulturne norme koje podržavaju postojanje nasilja u porodici, bilo da su
eksplicitne ili implicitne. Uglavnom se radi o normama koje se zasnivaju na
pogrešnoj pretpostavci da je žrtva, bilo čime što je uradila, ‘’zaslužila’’ da
bude žrtva. Počinioci nasilja preispituju ovu duboko usađenu pretpostavku tek
kada se nađu u situaciji da ih partner ili partnerka ostave, kada izgube
kontakt sa decom, budu prijavljeni policiji, osuđeni na izdržavanje kazne itd.
Tek tada su počinioci u stanju da prepoznaju nasilno ponašanje, preuzmu za
njega odgovornost i prekinu ga.
Važan
faktor nasilja u porodici je i transgeneracijski prenos obrazaca. Recimo, ljudi
koji su gledali nasilje u svojoj porodici porekla mogu biti svesni
destruktivnosti ovog obrasca i odlučiti da ga ne ponove u svojoj porodici, ali
kao odrasli ne mogu da kontrolišu svoj bes. Dečaci koji su bili svedoci nasilja
u porodici, pod duplo su većim rizikom da budu nasilni prema partnerkama kada
odrastu. Čak i ako odluče da prekinu ovaj obrazac, deca odrastaju bez sigurnog
atačmenta, koji garantuje osećaj sigurnosti i učenje načina da se smire.
Regulacija emocija je otežana bilo da se radi o besu, razočarenju ili stidu.
Pošto njihove potrebe nisu prepoznate, kao ni uticaj nasilja u porodici na
njih, teško im je da shvate da je njihov partner odvojena osoba sa zasebnim
potrebama. Kada se osećaju ugroženim, potreba za dominacijom je jedini način
opstanka za većinu dece koja su odrastala u nasilnom okruženju.
Jedna
nedavno objavljena studija bavi se decom koja su bila svedoci – a samim tim,
posredno i žrtve – porodičnog nasilja. Rađeni su poverljivi intervjui sa starijom
decom, dok su za mlađu decu uzimani heteroanamnestički podaci. Deca su uglavnom
izveštavala o snažnim osećanjima ugroženosti i strahu koji su osećala prilikom
prisustvovanja ovakvim dešavanjima. Atačment teorija i hemija mozga povezane sa
odnosom roditelj/dete ukazuju na to da deca koja su uplašena osećaju potrebu da
se povežu sa roditeljem koji će ih utešiti i pomoći njihovoj regulaciji
emocija. Međutim, kada se desi nasilje, ljudi koji bi trebalo da uteše decu su
upravo oni koji su počinioci i žrtve nasilja. Tako se dete oseća najviše
usamljenim onda kada mu je najviše potrebna uteha. Ovo je teret koji deca
‘’nose’’ u svoj odrasli život, bivajući pod rizikom da postanu ili žrtve ili
počinioci porodičnog nasilja.
Mnogi
parovi se svađaju, slažu ili ne slažu. Pitanje je, međutim, kakav primer i
model rešavanja konflikata daju svojoj deci: model dominacije, pretnji i
fizičkog nasilja ili model koji je povezan s ljubavlju i sigurnošću? Kada ovo
procenjujemo, treba imati više stvari na umu. Na primer, da li je moguća, i da
li se u porodici uči kontrola besa, da li je moguće ‘’složiti se da se ne
slažemo’’, otići da rashladimo glavu, da li u porodici postoji navika
izvinjavanja i opraštanja? Da li su roditelji svesni da vikom i pretnjama plaše
decu? Da li su svesni da se deca u svetlu nasilja u porodici ne smeju koristiti
ni kao prenosioci glasova, ni kao saveznici ni kao neprijatelji? Bitan
indikator je i hrabrost da se preuzme odgovornost, da se traži oproštaj i da se
promeni ponašanje, uključujući i spremnost da se preuzme odgovornost za nasilje
i da se potraži pomoć, ali i da se sačini sigurnosni plan koji podrazumeva i
obezbeđivanje sigurnosti dece. Kakvi god da su odgovori na ova pitanja u
trenutku kada počinjemo da radimo sa porodicom, ne zaboravimo da je želja da se
zaštite deca snažan pokretački motiv i da su roditelji većinom spremni da zbog
ovoga promene ponašanje, preduzmu određene korake i potraže profesionalnu pomoć
i pomoć institucija.
Marica Stijepović, porodični terapeut
pozdrav svim mojim prijateljima vani, svatko tko danas čita ovo svjedočanstvo trebao bi slaviti sa mnom i mojom obitelji jer je sve počelo kao šala za neke ljude, a drugi su rekli da je nemoguće. Moje ime je Shira elijah i sretno sam oženjen, dvoje djece i ljupkom ženom. Mojoj obitelji se dogodilo nešto strašno, ostao sam bez posla, a supruga je napustila kuću jer se nisam mogao brinuti o sebi i potrebama. Moja obitelj. Ona i moja djeca u tom trenutku. Uspio sam devet godina, nijedna žena me neće podržati da se brinem o djeci. Pokušavam poslati testove svojoj supruzi, ali ona me blokira u komunikaciji s njom. Pokušavam razgovarati s njenom prijateljicom i obitelji, ali ipak znam da mi netko može pomoći i prijavio sam se tada na toliko prijatelja, ali oni me i dalje neće zvati, sve dok ne dolazi vjerni dan koji nikad u životu neću zaboraviti. Kad sam sreo svog starog prijatelja objasnio sam sve svoje poteškoće i on mi je pričao o sjajnoj osobi koja mu pomaže da nađe dobar posao u kompaniji Coca Cola i rekao mi je da piše, ali ja sam osoba koja nikada ne vjeruje u pravopis, ali ja odlučio probati i dr. Alaba me uputio i pokazao mi što da radim. U sedam dana ručka čarolija. Slijedite sve upute i dobro učinite ono što je tražio od mene. Dr Alaba je siguran da će sve proći kako treba i da će me supruga ponovno vidjeti nakon prekrasnog posla dr. Alabe. Nazvala me supruga na nepoznati broj i ispričala mi se i rekla mi da joj jako nedostajem i da se naša djeca i moja žena vraćaju kući. Danas vodim tvrtku Paragon u SAD-u. Preporučam vam da ako imate bilo kakvih problema pošaljete e-mail na ovaj {dralaba3000@gmail.com} ili mu WhatsApp putem njegovog kontakta ispod +1(425) 477-2744 Hvala dr. ALABA. i dobit ćete najbolji rezultat. Uzmite stvari zdravo za gotovo i to će vam oduzeti. Želim vam najbolje .......
ОдговориИзбриши