Razvod braka i privrženost u porodici

Afektivna vezanost, slobodno možemo reći, čini srž i suštinu porodičnog života. Uz pomoć nje stvaraju se odnosi koji mogu da obezbijede brigu i zaštitu tokom životnog ciklusa.  S druge strane, i sigurnost afektivne vezanosti je pod uticajem odnosa u porodici, uključujući ne samo odnose  u dijadi majka – dijete već i odnose između roditelja. Golberg i Isterbruks (Goldberg and Esterbrooks, 1984) i Belski, Rovin i Fiš (Belsky, Rovine, and Fish, 1989), pokazali su da kvalitet odnosa među roditeljima utiče na sigurnost afektivnog vezivanja dece. Ova kao i mnoge druge studije sugerišu da kontinuirano partnerstvo, dok god je dobro prilagođeno, pomaže da se održi sigurnost djeteta u odnosu na roditelja.

Prekidanje roditeljskog odnosa, i kako se sa tim izlazi na kraj, je izvor potencijalnog gubitka ili nedostupnosti osoba za koju se djeca afektivno vezuju. Brak je značajan vid atačmenta čije prekidanje ima negativne posljedice. Razvod predstavlja rušenje onoga što se u atačment teoriji naziva ''porodičnom sigurnom bazom'', izlažući porodicu stresu, osjećanjima bijesa i gubitku blizine ključnih figura privrženosti. Po Bynge Hallu, sigurna porodična baza uključuje zajedničku svijest o tome da odnosi afektivnog vezivanja moraju da se štite i da se ne potkopavaju. Model zajedničkog rada na sigurnoj porodičnoj bazi čine članovi porodice koji podržavaju jedni druge da brinu o svojim članovima.

Kada se desi razvod, djeca gube kontakt sa jednom od svojih ključnih figura prema kojoj su razvila privrženost, te tako, čak i kada je razvod prijateljski, on predstavlja teško iskustvo za djecu. Sama činjenica da sada roditelji žive odvojeno znače da su sada kraće i u manjoj meri dostupni. Djeca koja su iskusila gubitak jednog roditelja mogu se još više plašiti gubitka drugog roditelja.

Različiti aspekti teorije o privrženosti pokazuju zašto razvod braka može biti tako teško i stresogeno iskustvo za porodice. Baš zbog toga, kada roditelji ipak odluče da se razvedu, odluke o starateljstvu treba da donose uz razumijevanje da su odnosi koje deca formiraju u djetinjstvu krucijalni za njihovo kasnije zdravo funkcionisanje. Ključno je kako roditelji uspijevaju da učine život djeteta stabilnim iako i sami preživljavaju značajan gubitak. Potrebno je da razvod u što manjoj mjeri negativno utiče na responzivnost i dostupnost roditeljskih figura. Kapacitet roditelja da moderiraju efekat razvoda čini se najbitnijim prediktorom djetetovog prilagođavanja na razvod. Djeci je potreban osjećaj da su odnosi među odraslima dovoljno kolaborativni kako bi bili sigurni da je briga dostupna u svakom trenutku.

Kako se svaki razvod odigrava u različitim životnim okolnostima i kontekstima, to se razlikuje i kapacitet roditelja da budu dostupni svojoj djeci i u najtežim vremenima. Nažalost, često, upravo u ovom periodu kada su emocije roditelja povišene i pod tenzijom, i kada se roditeljske vještine nalaze na minimumu, sudovi donose odluku o ''najboljem interesu djece''. Weiss je smatrao da je reakcija odraslih ljudi na razvod slična reakcijama djece na odvajanje od bliskih osoba, često se doživljava tugovanje kao nakon smrti bliske osobe. Takođe se javlja pomiješano ogorčenje sa ljutnjom i pozitivnim sjećanjima i reakcijama na bivšeg supružnika.

Sadašnja praksa da sud određuje najbolji interes djeteta dovodi roditelje, koji bi za dobrobit djeteta trebalo da komuniciraju, u pozicije suprotstavljenih strana (naročito ako se još uključe porodice porijekla i advokati). Oba roditelja su motivisana da ukažu na negativne strane onog drugog kako bi dobili starateljstvo, a ovaj stav roditelja kao i usmjerenost na sudske procese upravo su kontraindikovani za djetetov osjećaj sigurnosti i njegov najbolji interes.

Međutim, valja imati na umu, da ukoliko roditelji uspiju da kontrolišu negativna osjećanja vezana za bivšeg partnera i da sarađuju u interesu djece, razvod ne mora biti tektonski potres za djecu. U većini slučajeva razvod je za decu samo početak celog jednog niza promena, na primer, formiranja novih porodica od strane roditelja, preseljenja, nekad i promena škole, ekonomskog prilagođavanja. Za mnogu djecu jesu evidentni kratkoročno negativni efekti razvoda, dok je dugoročne efekte teško izmjeriti i veoma su kompleksni. S druge strane, porodica se može okrenuti resursima i izvorima podrške koji ranije nisu bili iskorišćeni. Djeca mogu viđati očeve ređe ali imati s njima intenzivnije i kvalitetnije provedeno vreme; mogu ojačati veze sa babama, dedama, širom rodbinom, jer istraživanja pokazuju da se odnos privrženosti razvija hijerarhijski i da djeca mogu razviti privrženost prema više odraslih osoba, kao i da im više odraslih osoba može pružiti znanja i vještine koja su im potrebna. 

Marica Stijepović, porodični terapeut