четвртак, 20. новембар 2014.

Narativni pristup sa djecom žrtvama nasilja

Moderni pogledi na položaj žrtve, koji su gotovo uvek prisutni kada proučavamo decu žrtve nasilja, koliko god bili dobronamerni i ‘’logični’’, mogu zapravo doprineti u određenim aspektima uspostavljanju negativnog identiteta kod dece – žrtava. No ako se fokusiramo na dečje reakcije na traumu, to može pomoći da se razvije bogata tzv. ‘’sekundarna priča’’, to jest preferirani narativ. Ove intervencije fokusiraju se na dečjem pružanju otpora, životnim veštinama, pronalaženju sigurnih mesta.
Naime, ako bespomoćnost postane dominantna priča kod dece, ugušena je njihova potreba za delanjem. Čak i terapeuti su skloni da procenjuju decu rečenicama tipa ‘’on/ona to nikad neće preboleti’’, ‘’uništen/a je’’, ‘’kako bi se ikad mogao/mogla oporaviti’’. Često ovo izgovaramo sa brigom i pažnjom, ne želeći da minimiziramo intenzitet bola i patnje koji osećaju deca koja su žrtve nasilja ili drugih traumatskih događaja, kao ni teške posledice ovakvih događaja. Međutim, ovako izolovani narativi mogu promovisati konstrukciju oštećenih’’ identiteta. Priča koja se zasniva na tome da su deca samo žrtve ne samo da oblikuje identitet deteta već i stav zajednice prema njemu, stvarajući atmosferu bespomoćnosti i izolacije koja decu prati i u budućnosti. Zbog toga je važno da kao terapeuti kreiramo novi koncept rezilijence, koja nije toliko vezana za kognitivne strategije koliko za veštine, postupke i znanja dece. Tako rezilijentnost postaje ishod iskustava, priča o identitetu i povezanosti sa značajnim ljudima.
Važno je da se deca psihološki distanciraju od položaja žrtve pre nego što ovakve percepcije sebe u potpunosti  ovladaju njihovim identitetom. Stoga u razgovorima sa decom treba tražiti oblasti u kojima imaju samopouzdanje, osećaju da mogu imati uticaja na ishod i biti glavni junaci, a ne posmatrači, u svojim životnim pričama. Na početku rada s decom važno je kreirati bezbedan seting u kome deca mogu razgovarati o sadržajima trauma bez retraumatizacije. Takođe su važna, kao i u svim konstruktivističkim terapijama, pitanja koja postavljamo. Način na koji pričamo sa decom o godinama patnje, nepravde, svedočenja nasilju, ima uticaja na to koliko će se oni uključiti u terapijski razgovor. Mnoga deca zapravo uopšte ne žele da razgovaraju o lošim stvarima koje su im se desile. Kada razgovaramo sa detetom, važno je posvetiti dužnu pažnju traumi i efektima koje je ona imala na životnu priču deteta; ali postoji i ‘’druga’’ priča, o tome kako je dete odgovorilo na traumu.

Angel Yuen, socijalna radnica iz Toronta, predlaže da postavljamo sledeća pitanja u radu sa decom koja su preživela traumu Šta si uradio? Šta si radio kada si bio uplašen? Gde si se krio kada si bio uplašen? Šta si radila kada si konačno našla mesto na kome se možeš sakriti? Iako nije bilo moguće da zaustaviš nasilje, kako si pokušala da zaštitiš sebe ili druge? Kako si štitio sebe i braću/sestre?Kako su oni tešili tebe?  Naročito kada ih pitamo o ‘’sigurnim’’ mestima, deca se prisećaju svojih kreativnih odgovora, i smanjuje se verovatnoća da će se osećati kao pasivni ‘’primaoci’’ trauma.  Kada ih pitamo gde su se krili, lakše im je da se prisete šta se sve dešavalo u to vreme.
Otvoreni otpor, buntovništvo, mogu dovesti decu koja su žrtve nasilja u opasnost; zato je važno da, gradeći rezilijentni narativ, ispitamo njihove suptilne načine da pruže otpor nasilju – na ‘’mikro’’ nivou. Ponekada, kada upitamo decu o ovakvim načinima ‘’otpora’’ – makar to bilo i samo stiskanje pesnica ili škrgutanje zubima – ona odgovaraju sa ‘’ne znam’’ili sa ‘’ništa, nisam radio ništa’’… Mnogi postupci ove dece bili su negirani, minimizirani, i sam osećaj da su vredni i važni izbrisan je traumatskim iskustvom. Čak i moderna shvatanja i pogledi na žrtve nasilja u skladu su sa slikom bespomoćnog deteta koje ne radi ništa. Zato je potrebno vreme da deca žrtve nasilja shvate da zaista želimo da čujemo priču o njihovo životu, i to sa obogaćenim identitetima koji nisu svedeni samo na ulogu žrtve.

Korisno je i da eksternalizujemo simptome trauma – noćne more, ‘’flešbekove’’. Pitanja koja postavljamo kreiraju značenja, i to tako što pomažemo deci da pripišu značenje ili značaj nekom postupku ili događaju. Da li je postojalo išta što je učinilo da se osećaš bolje? Da li sada postoji nešto takvo? Kako si znao da baš to uradiš? Kako razmišljaš o mlađem sebi i svim tim stvarima koje si uradio?
Shvatanja o deci žrtvama nasilja kao o ‘’samo’’ žrtvama mogu učiniti da previdimo njihovu snalažljivost, bistrinu, nagon za preživljavanjem, mogu zavarati i nas kao terapeute. Međutim, umesto da razmišljamo kako se deca ‘’neće nikad oporaviti’’, korisnije je da se fokusiramo na to kako se deca, zapravo, ‘’oporavljaju’’ čak i od veoma teških trauma. Ova priča ne zamenjuje priču o traumi, ali može s njom koegzistirati i biti joj paralela.

Marica Stijepović, porodični terapeut


1 коментар:

  1. Bok prijatelji, ja sam Naomi Samuel, nova sam ovdje, ne znam kako stvari ovdje funkcioniraju, ali ovdje sam pročitala dobre komentare i dodat ću malo iz svog života jer će mnogima biti od koristi mi ovdje, u potrazi za odgovorima i odnosima za rješavanje problema. Bila sam četiri godine u vezi sa Samulom, on je prekinuo sa mnom, učinila sam sve da ga vratim, ali sve je bilo uzalud, toliko sam ga željela zbog ljubavi koju gajim prema svom mužu, pitala sam ga o svemu sam obećao, ali on je odbio. Objasnila sam problem svog odnosa s kolegicom na poslu i ona mi je predložila da se radije obratim ljubavniku koji bi mi mogao pomoći da napravim ljubavnu čaroliju da vratim muškarca kući, ali ja sam žena koja nikad nije vjerovala u magiju, imala sam nema izbora , probala sam, kontaktirala sam vrača i rekao mi je da nema problema da će sve biti u redu u roku od tri dana, moj bivši će mi se vratiti u roku od tri dana, dr alaba je bacio urok i svaka druga amajlija u njegovom do hrama u moje ime usred noći. Začudo, drugi dan je bilo oko podneva. 16.00 Zvali su me sa nepoznatog broja, nazvao me bivši muž, bila sam toliko iznenađena da sam se javila na telefon, vidjela da je to moj muž, dugo smo razgovarali i sve što je rekao je da mu je žao. . jer je sve bilo krivo, rekao je da želi da mu se vratim da me voli još više. Bila sam tako sretna i otišla sam kod njega, kako smo počeli sretno živjeti zajedno i dan danas. Od tada sam obećao da ću podijeliti svoje dobre vijesti s ljubavnim igrama koje rade savršeno bez ikakvih nuspojava. Imam čvrstu namjeru da netko za koga znam da ima problema u vezi može pomoći takvoj osobi upućujući mu jedinu pravu i moćnu provjeru pravopisa koja mi je pomogla riješiti problem u braku. email:drapata4@gmail.com možete mu poslati email ako vam je potrebna pomoć u vašoj vezi možete ga kontaktirati na WhatsApp i Viber na ovaj broj: +1(425) 477-2744

    ОдговориИзбриши