Suicid - tema o kojoj nije lako pričati

Suicid je tema o kojoj veliki broj ljudi ne želi da razgovara ili da razmišlja. Sami izgovor, sama riječ posebno odzvanja i u različitim kulturama često se izjednačava se nečim što obilježava ne samo osobu, već porodicu tokom više generacija. Posljednjih dana smo bili svjedoci komentara, razmišljanja, članaka koji su u velikom broju nailazili nakon smrti čuvenog glumca Robina Vilijamsa. Jedno od prvih pitanja koje se nameće je zašto, dileme da li je bilo depresije ili nije, da li je bilo nekih značajnih životnih događaja koji su prethodili, traženje smisla u samom činu, koji je velikom broju ljudi iz okruženja često nedostižan i nejasan, barem nepotpun. 

Činjenica je da osobama koje su pod rizikom za izvršenje suicida to uvijek ima veoma snažan smisao. Lavina komentara koja je naišla će se vremenom smanjivati, što je jedan od pokazatelja da je o ovoj veoma važnoj temi potrebno češće i više pričati, jer to može pomoći u velikoj mjeri kada je u pitanju prevencija i uočavanje znakova koji nekada, tek kada je suviše kasno, postaju vidljiviji.

Način i razmišljanje o tome šta za svakog od nas u ličnom životu sama ta riječ nosi, veoma često utiče i na to kako ćemo se u svom okruženju ponašati, razgovarati se i nehotice ophoditi prema osobama koje se nalaze pod takvim rizikom. Američki Centar za kontrolu bolesti saopštava da je od 1991.godine, kada je broj izvršenih suicida shodno njihovoj evidenciji bio 30 810, taj broj varira u pravcu rasta tokom narednih godina. Vrlo je teško naći jasan i precizan odgovor zašto neko izvrši suicid. Sami pokušaj suicida je, smatra se, dvadesetak puta češći i jedan od alarma da je neophodno uključiti stručna lica. 

Zašto jedna od deset osoba koja boluje od depresije izvrši suicid, a ostalih devet ne, pitanje je na koje se teško može dati jedinstven odgovor. Veza između depresije i suicida je veoma dobro dokumentovana, ali stručnjaci ukazuju da je umjesto samog raščlanjivanja te veze mnogo bitnija činjenica da osobu prije izvršenja suicida karakteriše osjećaj beznađa, očaja. Veoma je teško pretpostaviti da je neko poput Robina Vilijamsa mogao osjećati ovako nešto ili slično, što zapravo doprinosi da se osoba osjeća sama u svom bolu.

Osim depresije, sa rizikom za izvršenje suicida se često povezuju anksioznost, zloupotreba alkohola, gubitak interesovanja i zadovoljstva u aktivnostima u kojima se prethodno uživalo, teškoće sa snom, fizička bolest i hronični fizički bol, doživljena trauma, posebne okolnosti ličnog i socijalnog statusa, samopovređivanje i td.

Međutim, veza sa suicidom nije tako jednostavna, prepliću se mnogi razlozi za čiji uvid je uvijek potrebno napraviti temeljnu procjenu od strane stručnih lica. 

Jedan od najvažnijih aspekata pristupa u radu sa osobama i članovima porodice je slušati i biti empatičan.  Savjet jednog od pionira ove oblasti, Edvina Šneidmana je “umanjiti bol, skloniti zastore i olakšati pritisak, barem malo”. Za članove porodice je često teško uočiti da se tako nešto može dešavati i jedan od važnih segmenata je raditi na tome da se bude prisutan. Nekada to nije jednostavno, ali kada druga osoba osjeti da je čujete, tada može lagano spuštati svoje odbrane i podijeliti svoje misli i osjećanja, prema njegovim riječima. 

Suicidalne misli i osjećanja su vrsta komunikacije o dubini i težini toga što osoba proživljava. Sama teška osjećanja su stopljena sa osjećajem sebe, identitetom, gdje je veoma važno napraviti razliku. Ono što osoba želi da nestane je zapravo teško, nepodnošljivo osjećanje, a ne ona sama i ključno je ukazati da postoje drugi načini za to. Ovo su samo neke od smjernica, a važne poruke koje se nameću i uključuju rad sa ovom problematikom su potreban visok stepen odgovornosti i ozbiljnosti u pristupu. 

Aleksandra Mitrović, porodični terapeut