ŠKOLSKA FOBIJA

Svakoga jutra pred polazak u školu ista mučna scena – blijed izgled, plačne oči, miješanje kašikom po doručku koji se tek proba uz veliki nagovor roditelja. Slijedi odlazak u kupatilo, žalbe na mučninu i bolan stomak, a kako se vrijeme polaska u školu približava uznemirenost raste, opravdanja se umnožavaju, ponekada i optužbe na račun roditelja, plač, tjeskoba, bolovi i sl.

Ovakvo ponašanje vrlo često može da liči kao da dijete traži pažnju, ali važno je ne objašnjavati ga time. Svi fiziološki simptomi su stvarni i imaju sliku intenzivnog straha. Ukoliko dijete ostane kod kuće fiziološki simptomi se smanjuju, što takođe ne treba i ne može da prerasta u rešenje.

U djetetu se svakodnevno vodi bitka oko toga da li ići u školu i naravno, često su mnogo snažniji i ubjedljviji razlozi da se ostane kući. 

Školska fobija, vrlo često nazivana odbijanjem ili izbjegavanjem škole predstavlja stres za cijelu porodicu. Iznova i iznova jedna ista scena koja se ponavlja često iscrpljuje roditeljsko strpljenje. Smatra se da ova pojava ima svoja dva oblika – posljedica straha od nekih aspekata samog školskog okruženja (strah od škole), što se i smatra pravom školskom fobijom i strah od odvajanja od roditelja (strah od napuštanja kuće), što je zapravo poseban oblik anksioznog poremećaja zbog separacije. Najčešće navođeni strah kod djece sa školskom fobijom je strah da će se majci nešto dogoditi dok dijete nije uz nju, zatim strah od ismijavanja u školi, strah od neuspjeha u školi i sl...

Ova dva oblika smetnje smatraju se odvojenim kategorijama, bez obzira što često mogu biti prisutna preklapanja. Pretpostavlja se da je ista pretjerana zavisnost od roditelja (na ranijem uzrastu anksioznost zbog odvajanja) ta koja može dovesti do osjećaja vlastite nesposobnosti što se tiče školskih zahtjeva. Školski svijet po svojim zahtjevima prema obavezama sve više liči na svijet odraslih. Starija djeca mogu patiti bilo zbog hroničnog osjećaja nesposobnosti ili zbog precjenjivanja vlastitih sposobnosti, nerealno visokih očekivanja od uspjeha i sl. što povećava osjetljivost na neuspjeh.

Prosječna slika prave školske fobije govori da su to češće dječaci, sa početkom od oko četrnaest godina, sa roditeljskim stilom kojeg karakteriše previše popustljiva i zaštitnička majka i strogi otac ili stroga, zahtjevna majka i pasivni otac. Kod odbijanja škole u čijoj osnovi stoji strah od odvajanja može se reći da je češći kod djevojčica, prosječnog uzrasta od devet godina, sa previše popustljivom majkom koja je čvrsto vezana uz dijete, dok je otac često kontrolišući i strog.

Različite porodične okolnosti mogu doprinijeti razvoju školske fobije, između kojih su razvod roditelja, disfunkcionalni porodični odnosi, česte selidbe, prisutna bolest u porodici i sl. 

U samom školskom okruženju tome mogu doprinositi anksioznost od ispitivanja, prisutno nasilje u školi, promjena učitelja, nastavnika i sl. 

Što se samog djeteta tiče, često to može da bude povezivano sa prisustvom fizičke bolesti kod djeteta, promjenama raspoloženja, razvojnim teškoćama i sl., što ukoliko je prisutno zahtijeva uključivanje stručne pomoći.

Porodica je veoma važna. Roditeljsko ponašanje i porodično funkcionisanje su važni činioci koji doprinose dječijem ponašanju i odnosu prema školi. Kada je u pitanju školska fobija, vjerovatnije je da se takve porodice karakterišu umreženim odnosima, češćim konfliktima, a može da se pojavi u periodu kada porodica prolazi kroz različite promjene ili navikavanje na novu, sljedeću fazu životnog ciklusa. 

Šta se može uraditi? U ovakvim okolnostima samo istraživanje problema je put ka rešenju. Zdrav, dobar odnos sa značajnim odraslima pomaže djeci da ne izostaju iz škole – pohvale iz škole i radost koje dijete osjeća kada ih saopštava roditeljima im daju razlog da što manje odsustvuju. Potrudite se da sa problemom upoznate školsku psihološku službu i nastavnike ili učitelje, koji djetetu mogu pružiti potrebnu podršku, a važno je ispitati djetetovo socijalno funkcionisanje u školi. Vrlo često školsko osoblje među prvima primijeti djetetovo ponašanje, a često imaju i vitalnu ulogu u podršci ka prevazilaženju. U slobodno vrijeme podržite dijete da razvija različita interesovanja ili hobije, koji uključuju neki vid zabave i relaksacije. Različiti su stavovi stručnih lica kada treba potražiti pomoć, kao i tehnike koje koriste. U individualnom radu mogu pomoći tehnike orijentisane na postupno izlaganje školskom okruženju i postepeno povećanje izlaganja kako bi se stekao osjećaj da se ništa loše neće dogoditi. Kada se nakon procjene uvidi da je potrebno raditi na porodičnim odnosima ili ako je porodica opterećena većim brojem stresova ili specifičnih okolnosti, metoda izbora je porodična terapija. Zavisno od procjene uzroka problema, primjenjuje se i odgovarajući tretman, ukoliko je potreban. 

Aleksandra Mitrović, porodični terapeut